Kako pobijediti (partijski komitet)

Ispuni me ponos kad se prisjetim nekih malih, ali meni značajnih, pobjeda nad partijskim močnicima iz sedamdesetih. “Pojedinac protiv sistema”, “ipak se može” i tako to. Nije mnogo, ali čovjeka veseli. Ili nije ni tako beznačajno? Zamislimo da su i drugi probali, unutar malih granica vlastitog svjeta? Da su mnogi a ne samo neki tek malkice podigli glave i glas (mislim, ne samo u kafanama, toga je bilo više nego dovoljno), gdje bi nam bio kraj? Sigurno (mislim, vjerujem) negdje drugdje….

Oba primjera su vezana za Pomorski i povijesni muzej u Rijeci, moje prvo radno mjesto. Muzej je (jos uvijek) smješten u Guvernerovoj palaci, a moja prva kancelarija je bila u prostoriji koja je, nikad davno – dvadesetih godina prošlog stoljeća, bila kupaonica Gabriele D’Annunzia (u kojoj su u njegovo vrijeme bile dvije, ne jedna kada!). Krajem sedamdesetih nije bilo mnogo para za kulturu, ali smo radili, izmišljali projekte i izložbe i uglavnom bili zadovoljni jedni sa drugima. Imali smo samo jedan problem; naš v.d. direktor Ante M. koji je u muzeju radio godinama nije imao diplomu, nužnu za tu poziciju i po našem statutu. Ali upravo je, konačno, završavao studij i diploma se mogla očekivati za dva, tri mjeseca. No tada se u grad vratio Kapetan (ne sjećam se imena) poslije dugih putovanja svim morima. Godinama je krstario oceanima a sad ga je privuklo kopno i grad pun prijatelja. Odlučio je da želi postati direktor Muzeja. U tome su ga drugarski ohrabrivali prijatelji, neki visoko pozicionirani članovi lokalnog komiteta Partije. Istina, imao je diplomu historičara ali ni dan radnog iskustva u bilo čemu osim savladavanju valova. Napetost je rasla; okršaj je bio na pomolu, a moji kolege zalosni i uvjereni da bitku možemo izgubiti samo mi jer Partija uvijek pobjeđuje.

Došao je dan velikog suočavanja. Predstavnik komiteta je došao u Muzej, dakle sišao među narod, više onako, demokratski, da popričamo kao ljudi i drugovi. Bio je srdačan i siguran u sebe, uvjeren da “situacija” tek što nije riješena. Prijateljski nam je objasnio da je Kapetan odlična solucija i da možemo biti sretni što nam se voljan ukazati. Moji su kolege gledali u stol ili u vlastite nokte (čuvena maksima “i tako se ništa ne može” jasno ispisana na svakom licu), Ante nije bio u poziciji da nešto kaže, a ja sam se počela ljutiti. Ljutnja pomaže. Pa tako rekoh Predstavniku, umiljatim glasom, kako smo svi razgaljeni njegovim govorom, da je naša vjera u dobre namjere Komiteta poslovična pa zato vjerujemo da mu je u interesu zadovoljstvo radnih ljudi na radnom mjestu. Dodah kako je Antina diploma pred vratima i da smo sigurni kako će nam on i njegova ekipa dozvoliti da pričekamo. Tu se malo zbunio, ali se brzo pribrao i objasnio mi kako je to, na žalost, nemoguće. Podsjetih ga da ni njegov kandidat ne odgovara našem statutu jer nema radno iskustvo. Predstavnik je počeo pokazivati znakove nervoze, ali je i dalje bio konstruktivan. Njegov prijedlog je bio da, koliko odmah, nastavimo sastanak (u njegovom prisustvu) diskusijom o promjeni statuta završivši rečenicom koja će Kapetana ostaviti bez direktorskog mjesta. Rečenica je bila, a u cilju intimizacije atmosfere: “…kako kaže nasa mića…”. Rekoh mu, mnogo manje umiljatim glasom, da sam ja za njega “drugarica Oklobdžija”, da je njegov prijedlog izvrstan ali, budući da se radi o internom referendum, sa žaljenjem ga moramo zamoliti da napusti prostoriju. Izgledao je omamljen ali je ipak otišao. Glasali smo o statutu i nismo unijeli dodatak da Kapetan bez iskustva može postati direktor. Svi su bili zadovoljni, iako još nesigurni je li stvar gotova, a i malo postiđeni vlastitom šutnjom na liniji fronta.

Popodne mi je telefonirao jedan zagrebački politolog, trenutačno zaposlen u Komitetu (imena se sjećam ali neću napisati). Prenio mi je ozračje i stanje stvari iz te perspektive. Predstavnik se ljut vratio u kancelariju, obavijestio ostale da je “ona mala Oklobdžija” minirala njihovu odluku i naredio politologu da me zove i savjetuje da nekoliko dana budem bolesna, dakle ostanem kod kuce, dok se stvar ne riješi. Zapitala sam kolegu iz Zagreba nije li ga malo sram da mi tako nešto kaže. Bilo ga je stid. U svakom slučaju, nisam se razbolila, pritisci su popustali, Ante je diplomirao i postao punopravni direktor. I nikom se ništa nije desilo. (Ne znam samo direktor čega je postao Kapetan.)

Dvije-tri godine kasnije, ista lokacija svjedoči moj novi podvig, ovaj put razriješen pitanjem koje mi je izletjelo prije nego sam ga stigla smisliti. (Dosadila sam i bogu i ljudima jer tu epizodu, samozadovoljno, često prepričavam.)  Slobodan, Claudio i ja smo krajem sedamdesetih u slobodno vrijeme radili punom parom na knjizi o političkom nasilju u Italiji. Velik, naporan i zanimljiv posao baziran na kompliciranom istraživanju i intenzivnom skupljanju materijala. Sve što smo uspjeli pronaći na tu temu trebalo je pročitati, analizirati, prevesti… Claudio (tada kao i sada profesor historije na tršćanskom univerzitetu) nam je iz Italije slao pisma i pakete ispunjene dokumentima, pamfletima, fotografijama iz štampe (sve je to bilo, naravno, prije no sto nam je Internet promijenio živote). Knjiga je trebala biti (i kasnije bila) štampana u riječkoj “Liburniji”.

 

 

Jednog dana u Muzeju zaustavio me direktor, vec spomenuti Ante, i odveo me u jedan od nasih izložbenih salona, tada prazan. Bio je očigledno zabrinut. Treba dodati da je, osim našeg direktora, bio i član KOS-a i kao takav prilično informirana osoba iako to najčešće nije pokazivao. No, bili smo prijatelji pa je tom prilikom preskočio svoju težnju za tajnovitošću. Rekao mi je da nas Komitet ima na oku, kako se misli da smo u nekoj vezi sa teroristima od kojih dobivamo svakakve materijale “iz inostranstva” te da se moramo jako čuvati. Malo sam se zbunila ali mi je istog časa izletjelo gore pomenuto pitanje. Pogledala sam ga, uz lagani osmjeh osobe sigurne u sve tajne svemira i rekla: “To si čuo od ovih u Komitetu?”. Potvrdio je, malo zbunjen što se nisam uplašila. Moj izraz lica je, mislim, iskazivao superiornost koju možda i nisam osjećala, ne sjećam se. U svakom slučaju, nastavih glasom mudre stare žene: “Od ovih u lokalnom Komitetu ima puno viših”. Tu sam napravila teatralnu pauzu, gledajuci ga duboko u oči. Ante je gledao mene, onda se opustio, osmjehnuo i rekao “Razumijem”!

Kad se sve to pažljivo analizira, nisam lagala; naravno da od bilo čega lokalnog postoji nešto hijerarhijski više. Ante je to shvatio kako je i bila namjera moje odbjegle misli – da nas netko “gore” (iz Zagreba ili šire) štiti, da smo nedodirljivi. Nije se radilo o smišljenom blefu (nitko nas nije štitio kao sto ni nismo imali veze sa teroristima); mislim da ne bih bila u stanju to izvesti tako nonšalantno da sam imala vremena za razmišljanje. Ne znam o čemu se radilo, vjerojatno o trenutku nekalkulirane lucidnosti. U svakom slučaju, dan kasnije mi je Ante rekao, u povjerenju, uz širok prijateljski osmjeh: “Ne brini, sve je u redu!”. Očigledno je negdje, nekome  prenio poruku o našoj “zaštićenosti”. I taj netko je povjerovao. Ja – Komitet = 2:0.  Možda nije mnogo, ali čovjeka veseli!

 

Mira Oklobdžija