Jedna sudbina, 14. februar 2018, sreda

Hodao, pevao, igrao, od radosti se obeznanio, tako su nekako opisivali jednog predsednika vlade kad je podneo ostavku i predao nasledniku da se bori sa narodnim nezadovoljstvom i preradom otpadnih voda. To njegovo, ili njeno, sve jedno, obeznanjenje beše vrlo karakteristično. Telo mu se ukočilo, ruke se raširiše, tako da je ličio(la) na starinsku tv antenu. Smejali se fotoreporteri i kolege. Samo dežurnom iz Urgentnog uopšte nije bilo smešno. Pronašao je kapilar koji je pukao negde u mozgu i mnogo alkohola u želucu. Pa su ga onda tretirali nekoliko dana. (Mislim na telo.) On/ona se skroz povrati za nedelju dana, ali na neobičan i pomalo bizaran način. Bili su smerni i snishodljivi, neodlučni, spremni svakoga da saslušaju, imali  strpljenja za sve stvari ovog sveta, i da kafu ili čaj popiju sa prijateljima i saradnicima, da odu na ručak sa roditeljima i širom familijom. I na pismo da odgovare.  Odbijali su međutim da daju intervjue, a izjave za štampu su se sastojale od par kurtoaznih poruka tipa: videću o čemu je reč, nisam stručan za tu oblast, potrebno je da se to pažljivo prouči, kao što znate ja više ne odlučujem o takvim stvarima. Prestalo je da ide u crkvu, mada nije bilo nikoga da to primeti. A sa sveštenstvom se viđalo samo na njihov zahtev. Uskoro svi digoše ruke od njega/nje jer nije želeo da se ni na koji način meša u posao svoga naslednika/naslednice. Povremeno su se neki, po prirodi zlobni i sumnjičavi, samo pitali otkud mu tolika kolekcija slika, vredna nekoliko miliona nečega, bio je premijer/premijerka nepune četiri godine, a pre toga ništa vrednije od dvosobnog stana i ušteđevine od dvadesetak hiljada nečega, nije prijavio. Da su slike mogle biti pokloni od živih slikara to nije baš misterija, ali kako oni mrtvi poklone uručiše verovatno je znao samo Kusovac ali njega odavni niko nije smeo ništa da pita. Jeste, moglo je satima da sedi ispred nekog Šumanovića, Lubarde ili Stupice, i da ne primeti da ga uporno zove američki ambasador. Vodili su ga par puta na otvaranje mostova, luka i fabrika čija je izgradanja započela za njegovog mandata, ali je on i dalje bio zanesen, nasmejan i odsutan, nikome ne uputi prekornu reč, nikoga ne uštinu u prolazu ili bar nogom očepi, a imao je, ili imala, sve jedno, broj cipela 44.   Tako prestadoše da ga pozivaju, ali ga narod ipak ne zaboravi. Bili su se navikli na njegovu groznu, svadljivu narav dok je bio prvi, ili prva, među jednakima, pa su stalno pitali: a gde je on/ona da ih sve razjuri i izvređa. Jer narod pamti nepravdu i osionost mnogo bolje od razuma i ljubaznosti.

Ne znam da li je tačno, odavno ga/nju niko ne pominje, ali čuo sam da se preselio iz dvosobnog stana u kuću od hiljadu kvadrata koju je sredio kao neku galeriju. Na jednoj strani pejsaži, na drugoj portreti, na trećoj mrtva priroda. Za doručak pejsaž, za ručak portret, za večeru mrtva priroda. Navodno je imao napade kikotanja. Oslabio dvadeset kilograma. Došao poznati neuropsihijatar, malo ga pregledao, malo pričao sa njim/njom, pa zabrinuto, očinski, zapitao: da li ste očajni? A ovaj, kao iz topa, kao da je na to pitanje čekao godinama, riknu: da, očajan sam!

I to se, međutim, hemijom može srediti. Eno ga kako se ponovo kočoperi na zatvorenim sednicama vrha stranke.