Informativni razgovor

Rekoh nekidan mom drugu, sjedeći ugodno na našem divanu u Trstu: “Sad ću napisati nešto o pozivu u zagrebačku policiju, baš je bilo zabavno”. No ipak sam malo zastala i pogledala se iznutra, pristojnosti, reda i istine radi. Nije, kad bolje razmislim, bilo baš tako; bilo je vrlo daleko od zabave i nonšalantnog osjećaja nedodirljivosti. Bilo je neugodno, bojala sam se, znojile su mi se ruke, tahikardija samo što nije krenula. Radije bih tada bila na vrhu Triglava (iako se bojim visina), nego u Zagrebu, u Petrinjskoj ulici. Eto kako vrijeme ublažava dojmove i uspomene, stavlja filtere, zamagljuje impresije, dopušta nam da sami sebi izgledamo kao prekaljeni heroji i kad smo, iskreno rečeno, bili prilično nikakvi i drhtavi. (Tek je, na kraju tog sastanka, bilo baš zabavno.)
70-e godine, a jos i do sredine 80-ih (kad se događalo to o čemu sada pišem), bile su godine koje često spominjem kao “najbolje” prije raspada svijeta u kojem smo odrasli. Svašta je izgledalo moguće, uz nešto napora, kao da se Juga otvarala i kretala u novom pravcu, a ja sve sa njom i to u dobrom društvu. Moglo se putovati, plaće su bile pristojne a represija taman dovoljna da ponudi izazovan i ozbiljan razlog za socijalnu aktivnost. (Nekad i malo jača, što dobro pamte oni koje je zakačila lično, bez pardona.) Bilo je političkih suđenja, zabrana knjiga, lupanja glavom u zidove, još uvijek prisutne ali napukle. Sve je to razvilo subkulturu i mrežu autora i potpisnika peticija, organizatora javnih tribina, suradnika studenske štampe i kulturnih časopisa, teatarskih i filmskih radnika, novinara, pisaca, pjesnika, filozofa i sociologa odlučnih da svojim malim brojem ali velikim entuzijazmom sruše forme koje je vrijeme pregazilo; i zakone i političke strukture i prevaziđeni način poslušnog življenja; dakle – sve. Ambiciozno. Nikad dosadno. Život je bio uzbudljiv kao u dobrom filmu ili usred revolucije koja ne jede vlastitu djecu (bar ne mnogu). Mi “lijevi” i oni “desni”, koji su izgledali malobrojni (što je bliska budućnost pokazala kao vrlo krivi dojam), svađali smo se ali ponekad boravili na istim mjestima ako je trenutak zahtjevao zajedničku frontu protiv vlasti. Tokom jednog skupa o ljudskim pravima rukovala sam se sa Tuđmanom. Časna riječ. (Nije mi se svidjelo, tek da bude jasno.)
Beograd je bio više na udaru oficijelne politike pa se mnogo odlazilo tamo, zbog podrske drugovima na prvoj liniji. Ali ne treba zaboraviti ni “Manjež” i slična mjesta gdje su se brusile ideje, uz nesto roštilja. I tog puta, koji je označavao početak moje inicijacije u oficijelno priznatog “anarho-liberala” (što god to značilo) i širom mi otvaralo vrata policije u bliskoj budućnosti, bila sam u glavnom gradu, “na zadatku”. Kad sam se vratila u Zagreb, sa brdom peticija u torbi, bila je večer. Sa balkona mog malog stana u Dugavama, u Novom Zagrebu, vidjelo se parkiralište. U jednom automobilu sjedila su dva čovjeka. Postade mi to malo čudno tek kad sam prije spavanja, oko ponoći, ponovo pogledala i vidjela da su još tamo. Ako im je razgovor bio i vrlo zanimljiv, što je dugo – dugo je. Bili su na istom mjesto, uredno parkirani, i ujutro kad sam krenula na posao; isti ljudi ili druga smjena. I vrlo su otvoreno i pošteno buljili u mene, upalili motor kad sam krenula prema autobusu i lagano me slijedili; očigledno im nije bila namjera da se skrivaju. Kad sam odlučila malo promijeniti smjer, da vidim da li me drma neopravdana paranoja, zaputivši se preko livade kojom se ne vozi, parkirali su i gledali za mnom sa osmjesima. Ni do danas mi nije jasno što im je to trebalo; kao što sam kasnije otkrila od njihovog kolege kojeg tek što nisam upoznala, znali su sve o meni pa im je trebalo biti jasno da nisam neobuzdano opasna osoba. (Kad se uzbuđenje stišalo mogla sam, uz osmjeh, svoju avanturu prepričavati kolegama; izgleda da mi je sva ta pažnja malo laskala. Jedna prijateljica je bila uvređena; “Zvali su te na policiju?! A mene još ne!”. Radilo se o pitanju časti. Poziv se mogao doživjeti i kao potvrda nečije nedvosmislene predanosti “našoj stvari”. Ali, u vremenu osvrtanja preko ramena nije mi bilo svejedno što me se prati.) Stigoh na kraju do posla, ne baš mirne duše; nisam znala hoće li se i tu pojaviti. No nisu, a peticije su krenule svojim tokom.
Drugog dana popodne njihov kolega se stvorio pred mojim vratima. Pristojno se predstavio, rekao mi svoje ime (koje sam zaboravila) i uručio mi poziv za informativni razgovor. Bio mi je poznat, ponekad se pojavljivao na našim tribinama. Ponudila sam mu da uđe, da ne gubimo vrijeme, ali me ljubazno odbio. Ni to nisam nikad razumjela. Zasto nije ušao ili jednostavno poslao poziv poštom? No tko sam pa ja da sve moram razumjeti? Čudni su putevi Gospodnji, a o pandurima da i ne pričamo.
Hodnici zgrade u kojoj je smjestena zagrebačka policijska uprava bili su sivkasti, visoki, prazni i hladni. Ili je meni bilo hladno. Prvo me primio jedan službenik i objasnio mi da sam napravila prekršaj jer nisam prijavila mog prjatelja, Holanđana (dakle, stranca), koji je nekoliko dana boravio kod mene. (Bio je zaustavljen na granici i, upitan gdje je odsjeo, podastro im moju adresu.) Ocigledno, prekršila sam zakon i zato sam kasnije morala platiti prekršajnu kaznu. Ali taj sastanak nije trajao dugo. Ubrzo sam ispraćena u drugu sobu gdje je sjedio inspektor, moj nedavni poštar. Ne znam koji mu je bio gambit, kojeg je pješaka žrtvovao da uspostavi ležerniji kontakt; mislim da je krenuo sa priznanjem da je on zadužen za nas “ljevičare” pa ga iz tog razloga i ja zanimam. I obavijestio me da je diplomirani politolog, što je svakako bila bolja solucija nego naći se u takvoj instituciji, ispred osobe koja zasigurno ne bi razumjela sto pričam. Opustila sam se, prilično brzo. Počeo je, naravno sa pitanjima tipa zašto je Šešelj član Hrvatskog sociološkog društva, što mislim o peticijama i ljudskim pravima, demokraciji u Jugi i slično. Ja sam mu sve precizno objasnila, uz naznaku da sve što mu pričam piše u mojim legalno objavljenim tekstovima pa mi, preko njih, lako može uzeti mjeru. U jednom trenutku me povjerljivo upitao, kao da smo već postali maltene intimni prijatelji, da li je moj bivši počeo piti jer sam ga ostavila pa mu javni istupi nisu više upečatljivi kao prije. To me zaprepastilo i naljutilo. Kad sam ljuta, reagiram bolje. Rekoh mu da ne kanim govoriti o privatnim stvarima kao ni o drugim ljudima, ali da ću biti presretna da mu objasnim sve što mislim. Probudio je edukatora u meni. Nije inzistirao, samo je dodao da me vidi kao pogodnu osobu za kvarenje mladeži pa se zato zainteresirao za mene. Objasnila sam mu lijepim riječima da, iako cijenim Sokrata, agore mi služe samo za šetnju; kako nisam liderski tip, pa se stoga može opustiti. Kazao mi je da je već mnogo opušteniji. Onda je krenuo na drugi dio ljudskog približavanja, priznavši mi da nas “ljevičare” oni (policija) baš ne doživljavaju kao neku snagu i opasnost po državu (što me prilično uvrijedilo), da ih više brinu desničari koji šire mreže i mobiliziraju se zabrinjavajućom brzinom. Rekoh da o tome ne znam mnogo ali da mu vjerujem na riječ.

 

 

Ilustracija: Fabio Divo

 
Bilo je podne kad je razgovor završio. Inspektor mi reče da se ne moram brinuti, da me više neće uznemiravati i ispratio me do izlaza iz zgrade, ponijevši sobom kaput. Priznala sam da mu zavidim na radnom vremenu i malom obimu posla kad je sad već slobodan, poslije ugodnog sata ćaskanja sa mnom. Tu se nešto opravdavao, obećavao mi da će se vratiti na radno mjesto (što mi je dubinski popravilo dan) i zatim me pitao može li me pozvati na kavu, dodavši “ako vas nije sram da vas netko od vaših drugova ili studenata vidi sa mnom”. Zanimalo me ima li još koje kec-pitanje u rukavu, pa sam prihvatila poziv i zamolila ga da ne brine za moju i tako labilnu reputaciju. Kako se pokazalo, nije više imao pitanja, prije se iskazivala potreba da me uvjeri kako je i on pristojni intelektualac koji mnogo čita. Procitao je, sa zadovoljstvom, i knjigu o Gradskoj Gerili u Italiji koju sam pisala sa Slobodanom i Claudiom. No to povjeravanje o omiljenoj lektiri je došlo kasnije, kad smo našli mjesto za kavu koje nam je bilo drugi izbor. Od prvog se odustalo jer, kad sam ga upitala ispred kafica na koji smo prvo naišli, da li da uđemo, rekao je “Bolje ne, ovdje je sve puno policije”. Ljubazno ga priupitah “Jel’ vas to sram da vas vasi vide sa mnom?” Sit se nasmijao, a ja sam shvatila da su i policajci, duboko dolje, samo ljudi, i kao takvi, ponekad normalno razgaljeni. Malo je falilo da postanemo prijatelji.
Prošlo je od tada podosta godina; inspektor je već sigurno u zasluženoj penziji. Ali da nije, tko zna kome bi danas donosio pisma.
Mira Oklobdžija