Gordana Nonin: Komunikacija
Miljenku Jergoviću
Tačno se sećam trenutka kada sam prvi put osetila da nešto nije u redu. Nije mi baš bilo jasno ni šta nije u redu, šta ne valja, zašto majka ima baš takav izraz lica dok izgovara tu rečenicu, ali mi je bilo potpuno jasno da prvi put u životu osećam nelagodu. Kako sam imala samo šest godina, u tom trenutku nisam mogla odrediti ovako precizno kao sada: bio je to trenutak kada vam se kamen sruči na dušu. Ni manje, ni više. Tada sam prvi put čula reč “divljaci”. Sećam se stolnjaka, braon sa krupnim žutim cvetovima. Prestala sam da žvaćem, činilo mi se da dugo gledam u cvetove, predugo, pre nego što ću podići pogled da joj vidim lice. Ton koji nikada nije bojio nijednu njenu izgovorenu reč, sve do reči “divljaci”, nagoveštavao je upravo takav izraz lica. Zato mi je, valjda, pogled i bio prikovan za žute cvetove toliko dugo.
Sve se dešava na Boračkom jezeru, u srcu tadašnje zemlje. Mrak svuda okolo, ne gori svetlo ni gore, u Šantićevoj vili na Borcima, koje je godinama bilo jedini orijentir kada nakon letnjih grmljavina, dole u kotlini, nestane struje. Poglavar Bosne i Hercegovine, barun Benko, 1902. godine sagradio je vilu na Borcima u kojoj je često boravio sa društvom dolazeći u lov. Nakon osam godina, vilu je prodao porodici Šantić iz Mostara. Kada je 1913. godine Aleksa Šantić proteran iz Mostara od austrougarskih vlasti zbog rodoljubivih pesama, nastanio se u porodičnoj vili.
Ali, nevremena nije bilo tih dana u Hercegovini. Bilo ga je gore, u Panoniji, ali to ću čuti tek kasnije. Ne znam zašto te noći nije svetlela Šantićeva vila, možda je crkla sijalica. Bilo je struje, ali je svetlelo samo svetlo na našem tremu, iznad stola za kojim jedemo. Okolo je svuda bio mrak. Jezero, koje se po danu videlo kao na dlanu, nestalo je. Kada se sada setim tih slika, shvatim da su borove šume, tada, tamo, bile toliko guste, kao proza Virdžinije Vulf. To leto nismo još jeli u kući. Majstori su gradili, kamin je stigao tek do pola. Majka je često ulazila unutra, po nešto. Tako je i tada ušla da nam dospe još tople kajgane u tanjire. Nije je ostavljala na stolu dok jedemo jer bi je britki planinski vazduh koji se spuštao s Prenja, zaledio u trenu. Otac nije bio tu. Ostao je u Novom Sadu da završi poslove do početka godišnjeg odmora, pa da onda dođe. Nisam znala kada tačno treba da stigne, iako sam stalno zapitkivala, znajući da mama zna. Možda sam i sekund pre tog trenutka htela da pitam kada će doći tata, ali se toga više ne sećem.
Kuća je bila ponad jezera, na brdu zvanom Babina bašća. Nekada davno, moji preci su živeli s druge strane jezera, tamo gde je sada selo. Tada su bili jedini stanovnici tog kraja. Legenda kaže da se moja prabaka toliko naljutila na mog pradedu, da je samo jednog jutra uzela preslicu i doselila se na to brdo i počela da pravi sebi baštu. Pradeda se onda pokupio i došao za njom. Od tada su moji rođaci s te strane jezera. Mogu samo zamisliti kakve su se priče mogle pripovedati o tom događaju večerima uz sva moguća hercegovačka ognjišta kilometrima unaokolo, čak do Mediterana. Možda sam, kažem, i htela da pitam, ali se ne sećam. Tog časa se prolomio glas sa druge strane jezera, sa susednog brda, iz mrklog mraka.
– Draganoooooo, oj, Draganoooooo!
Majka je podigla pogled ka brdu odakle je dopirao glas. Ustala je od stola, prišla ivici trema i pažljivo osluškivala.
– Draganooooooooo, oj Draganooooooooo!
Dobro joj se učinilo.
– Moooliiim, vikala je majka.
– Stig’o telegram. Boro ti javlja da ne dolazi sutra: Oluja srušila jablan na krov. STOP. Ne brini. STOP. Kada popravim dolazim. STOP.
Oš’ još jednom?
Odjekuje glas poštara Nidže, tako se zvao. Znam, radio je on još godinama kasnije, sve do rata i dok smo imali kuću na jezeru. Kod njega sam kasnije podizala knjige koje su mi stizale, za moju jezersku biblioteku. A i samo kod njega, u maloj pošti na DIF-ovoj plaži, kažem kasnije, mogla se kupiti knjiga “Poslednji Bogumil” o slikaru Lazaru Drljači, koji tada, to leto dok se Nidžo dere s brda, živi i slika baš u Šantićevoj vili. Da, te godine je još bio živ, sledeći Ilindan neće dočekati. Mogao je zameniti sijalicu.
Majka je viknula: “Ne treba, razumela”. Ušla je u kuću po još kajgane. Stajala je sa tiganjem u ruci, nad stolom, i s tim tonom u glasu, s tim izrazom lica rekla: “E, dok se mi ovde dovikujemo s brda na brdo kao divljaci, ljudi su se noćas spustili na Mesec”.