Fatos ili o prijateljstvu, 6. decembar

Juče sam, posle osam, devet godina, opet bio sa Fatosom. Fatosa Lubonju sam upoznao pre 2000-te, u vreme Miloševićevo. ( Bilo je to u Varšavi, u leto 1999, na skupu koji je organizovao Adam Mihnjik.) Posle sam ja bio u Tirani na nekoj koferenciji gde sam sa Fatosom uspostavio pravo prijateljstvo. Fatos je proveo sedamnaest godina u Enver Hodžinoj tamnici. Taj podatak bi, kao predstavljanje, odnosno u uvod u temu, bio dovoljan. Naravno, Fatos je mnogo više od onoga koji godinama robija.
Uspeli smo da budemo sami jedan sat i sve vreme smo pričali, upadajući nestrpljivo jedan drugome u reč. Postoji jedna zajednička reč koja objašnjava ovo u čemu živimo: “nestvarnost”. Mislim da sam se u romanu Kazimira Brandisa “Rondo” ili u njegovim “Varšavskim beležnicama” prvi put susreo sa psihološkim opisom društvene situacije u kojima je osećanje “nestvarnosti” nešto najjače i najstvarnije. Osećanje nestvarnosti je dominantno u našim životima. Kako u Beogradu, tako i u Tirani. Verujem da je to osećanje rašireno po dobrom delu sveta. Da li to nešto krajnje subjektivno? Da li smo Fatos i ja jedinstveni u tome? Da li nam se nervni sistem razvio u tom pravcu?
Pričamo o krugovima u kojima se odvijaju naši životi. Porodični krugovi, krugovi prijatelja i poznanika, egzistencijalni krug, politički i društveni krug, kulturni krug… Pričamo o sećanju koje nestaje uprkos moćnoj tehnologiji koja toliko toga može da sačuva.
Fatos je bio napravio izložbu od metalnih predmeta, u stvari od otpadaka, iz rudnika gde je radio kao robijaš, i fotografija. Reč je o nekoj vrsti triptiha. Obećao je da će mi poslati fotografije sa izložbe da bih ih ubacio u Dnevnik. On je iskusan u pisanju dnevnika, posebno na cigaret papiru, ali to je davno prošlo vreme. Sada nema vremena za pisanje dnevnika. Ceo je u reagovanju. Kaže mi da su ga na Facebook-u na Kosovu izabrali za treću najomraženiju ličnost: posle Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića. Zašto? Zato što je kritikovao nacionalističke egzaltacije povodom puštanja drona na utakmici i posle Raminog govora u Beogradu. Naše gađenje od nacionalizma uvek je bilo veoma zajedničko.
Pričamo o zajedničkim prijateljima koji se nisu promenili, o ljudima koji nisu poklekli pred izazovima novca, funkcija i društvenog statusa. Imamo i neke prijatelje za koje baš ne bismo mogli tvrditi da se nisu prelomili. Pokušavamo da ih razumemo: zbog dece, žene, zbog sigurnosti, zbog roditeljskog greha… Ovde se, kad treba, sve preko noći zaboravi. Pogotovo lične nepravde. S druge strane, veoma je razvijena industrija rehabilitovanja i naplate starih računa. I najgore gnjide umeju da skaču do plafona kad se pomenu stari računi.
Susret sa Fatosom ispunio me je neobičnim osećanjem sreće. Odavno se nisam tako osećao. Srećan sam što vidim da je pun energije, srećan sam jer je on u sretnom braku, zato jer je u vezi sa svojom starijom decom i unukama, zato što mu majka ima blizu sto godina. Nikada u njemu nisam video nekog mučenika i žrtvu bez obzira na sav užas kroz koji je prošao. On je, jednostavno, pozitivan i kreativan čovek, čovek na kojega se možeš osloniti, kome se možeš poveriti.
E kad bismo nas dvojica gradili odnose između Albanije i Srbije! Sigurno od toga ne bismo pravili pozorište. (I to veoma loše pozorište.)

Danas je kiša, gadno vreme. U Centar za kulturnu dekontaminaciju dolazi se šljapkajući preko lokvi. (A cipele mi propuštaju.) Prvi put vidim širom otvorenu veliku kapiju u Birčaninovoj. Tu susrećem mnoge ljude koje nisam video veoma dugo. CZKD se polako pretvara u sklonište za veterane kulturnog i civilnog otpora. Lepo je da Vlajsa i Krokodil organizuju ove susrete pisaca, da se promoviše javni govor, kritika i polemika, ali ne mogu a da ne osetim izvesnu gorčinu ne zbog onih koji su došli već zbog onih kojih nema. Ovde se prave podele i sekte od svega. To da jedni ljudi ne mogu sa pojedinim drugim ljudima to mi je sasvim jasno, i sam sam osetljiv na neke likove sa naše javne scene, ali da se izbegavaju i sama mesta zbog “negativnog zračenja” ili čega već, to mi je skroz nerazumljivo. Biti viđen, ili neviđen, na nekom mestu, to ovde ima sasvim određeno značenje. Ništa se ne mora dodatno učitavati.
Sreo sam Zenija, mog starog prijatelja i druga sa Filozofskog. Zeni je toliko bio deo našeg života, više nego mnogi članovi familije, kao prijatelj, kolega, sabesednik, da mi je prilično teško kad negde čujem da je njegov život u Beogradu bio obeležen depresijom. Možda je to samo izvedenica, ili loše tumačenje, neka vrsta “pokvarenih telefona”, ali ako ste sa nekim prijateljovali godinama, u različitim periodima života – od svoje dvadeset i prve pa do pedeset i prve – ako ste znali njegove devojke, rodbinu, a on vašu ženu, decu, ako ste imali bezbroj zajedničkih prijatelja, ako ste zajedno provodili mesece i godine, i ako ste se sve vreme u potpunosti slagali, ne samo oko književnosti i slikarstva, fudbala i košarke, nego i oko politike, i vrednosti kojima težite, onda deluje prilično mučno to da niste bili svesni njegove depresije i pritiska zbog života u Beogradu.
Obojica smo, on to dobro zna, imali svoje lične (porodične) strašne priče tokom 1999. godine. Moje osećanje prema Zeniju je nepromenjeno. On je drag, blag i pametan čovek koji je sigurno bio izložen najrazličitijim iskušenjima i izazovima.
Mora se biti oprezan kad razmišljaš o postupcima prijatelja. Pogotovo kad su oni daleko od tebe.

U suštini, sve je nestvarno osim prijateljstva i ljubavi.

 
U isto vreme, te unutrašnje, sektaške podele i obeležavanja koje često ovaj grad pretvaraju u pravi pakao usamljenosti i nemoći! Šta da kažem? Možda nešto žestoko, poput:
– Ako neko mene, i Beograd, u kojem sam odrastao, i kojem pripadam, moje prijatelje i najdraže, povezuje sa politikom Slobodana Miloševića, Memorandumom, nacionalizmom i sličnim sranjima, neka se goni u tri pičke materine. Nemam potrebu da se od nekoga branim, niti da se ikome udvaram. Dovoljno sam mator. I dovoljno toga pamtim. Valjda. Haug!
Sve ovo pišem jer mi se čini da smo u priličnoj meri okruženi malicioznim i zavidnim (bolesnim?) ljudima koji koriste svaku priliku da bi posejali sumnju i laži među starim prijateljima i prijateljstvima. Toliko sam se nagledao gluposti, laži i podlosti među ljudima koji bi morali da budu predvodnici svega suprotnog, da mi se i ne priča o tome. Ali o tome se jednom mora početi pričati. Gomile samohvala koje danas slušam od raznoraznih probisveta uveravaju me da je foliranje postalo ne samo izvor egzistencije nego i prihvaćeni društveni stav.
Mada, ljudi mogu i da se menjaju. Promene su dobre ukoliko idu u dobrom pravcu. I ukoliko se ne laže o onome što im je prethodilo.