Empedokle, 19. septembar 2017, utorak
Empedokle je bio mali kao miš ali živ i okretan. Kao dete nije mogao da se smiri pa su ga, u porodici, nazivali μύλος (Milos) što bi bila Čigrica. Nije ni malo čudno da je iz ovakve okretnosti nikao filozof takvih vidika. Njegova vera beše čvrsta i postojana kano klisurina. Bio je zagledan u Heraklita, ali ga nije imitirao. Samo je imao želju da ga u nečemu prestigne. Bio je smeran, nije se nikome od ljudi, makoliko važni bili, ulagivao ili pravio grimase na njihove gluposti. Kao da je znao da najvažnije tek dolazi. Bilo je u Empedoklu nekog proročkog mira nasuprot neprekidne fizičke aktivnosti.
Od malena je obožavao vatru. Ali ne samo vatru. Empedokle je voleo i zemlju, vodu i vazduh. Sa ova četiri elementa hteo je sve da objasni. Ubacio je kao pogonsko gorivo ljubav i mržnju.
Verovao je u reinkarnaciju. Misli se da je to, sa reinkarnacijom, došlo sa Istoka, verovatno iz Persije. Na Zapadu su raj i pakao imali apsolutni monopol među mrtvima, a pogotovo među živima. Sačuvani zapisi Empedokla, na tu temu, deluju dirljivo.
“Jer ja sam jednom već bio
i dečak i devojčica, grm i ptica,
i nema riba što se praćaka u moru“.
Protivnici reinkarnacije često su pominjali magarca što nije bio nikakav ozbiljan argument, jer mnogi su ljudi veći magarci od najvećih, pa nikom ništa.
Postoji legenda da je Empedokle skočio u krater Etne da bi dokazao besmrtnost svoje duše i filozofske teorije. Navodno su, pronađene Emedokloove sandale na toj vulkanskoj skakaonici. Ne znam kako su se sandale mogle prepoznati, osim ako nisu imale vezene inicijale. O brojevima obuće iz antičkog vremena ne znam ništa,
Bliže je istini da je Empedokle otišao u goste na Peloponez gde su ga veoma lepo ugostili. Tamo je i ostao do kraja. I ja bih uvek pre izabrao Peloponez nego podnožje Etne. Neki kažu da je Empedokle umro (fizički) u šezdesetoj godini, a neki da je poživeo do stočetvrte!
Kako je da je, u Beogradu, se, svojevremeno, pevala pesma:
“Empedokle, Empedokle, po, po, po,
Empedokle, Empedokle po, po, pokisla ti Etna!
Nije meni, nije meni, do, do, do,
Nije meni do mojeg vulkana!
Već je meni, već je meni, do, do, do,
Već je meni do mojih sandala!”
I danas verujem da se na taj način najbolje održava sećanje ne samo na ovog velikog filozofa već i na vreme dok je Zemlja bila cela.