Domovina, 27. jun 2017, utorak

Srbi su se mahom zajebavali ili padali u amok pred pomenom Srbije, odnosno domovine. Znam da nismo jedini, ali mi to nimalo ne olakšava stanje stvari.  Već sama rač domovina zvuči nekako domaćički. Kolikogod radio na svojoj domovini ona uvek izgleda musavo i neuedno. Moguće je da postoje  ekstremne okolnosti, kad te, na primer,  zbog domovine oteraju u logor, da se probudi neka vrsta ponosa, inata i dostojanstva, pod uslovom da si okružen sličnim ljudima, a ne pizdama i krimosima.

Mnogo često pominju Džona Kenedija i njegove reči:   “Amerikanci, moji sugrađani, nemojte pitati šta vaša zemlja može učiniti za vas. Pitajte šta vi možete učiniti za svoju zemlju!”

E sad mi se čini da je, više nego ikada pre, potpuno besmisleno očekivati da zemlja (Domovina) učini za vas bilošta, a sledstveno tome i da vi učinite nešto za nju, bez obzira gde ste i ko ste.  Te su reči (Kenedijeve) sasvim izgubile svaki smisao i danas ih koristi svaki jebeni populista i  demagog, sa Zapada i sa Istoka, autokrata i demokrata, komunista i kapitalista, republikanac i rojalista, siromah i bogataš. Jebo ja vas i vašu (moju) Domovinu! Popnite se na vrh svoje Domovine pa pogledajte šta je još od nje preostalo. U ljudskom, geografskom, prirodnom, kulturnom, moralnom smislu.

Svaka Domovina ima, međutim, i svoju Otadžbinu. To je neka vrsta elementarne čestice koja uvodi rodoljublje u kvantno stanje. Otadžbinu možeš istovremeno da posmatraš spolja i iznutra. Od tog pogleda ona se menja. I ti sa njom, mada toga nisi svestan. Kad te Otadžbina baci na kolena, oduzme ti posao, licencu, pravo na bilokakav značaj i uticaj, zdravstveno ili neku drugu vrstu osiguranja, kad te istera iz stana, oduzme papire, počne da te ucenjuje sa državljanstvom i porezom, kad ti uporno truje decu i unuke preispoljnim glupostima i mitovima, lažima i prevarama… e da te onda pitam: želiš li još uvek nešto da uradiš za Domovinu?

U našem je slučaju Domovina ubila samo sebe i predala nas na milost i nemilost Otadžbini. Kad aktuelni predsednik hoće da uveliča Otadžbinu on onda podigne najveći jarbol na svetu, sa sve zastavom na vrhu, a kada hoće da se zahvali Domovini na tome što je imamo onda se obraća onima koji su za nju položili živote. Meni je od svega toliko muka i sramota me je da počinjem da mucam i gubim većinu reči kojima bih mogao da opišem ono što mi se odigrava u glavi. Jebeš glavu kad su Domovina i Otadžbina u pitanju!

Ako već moram, a izgleda da moram, da napišem nešto o Domovini, Otadžbini ili jednostavno Zemlji, onda je to ono starinsko: Moja domovina je moj jezik! Ni više, ni manje! Nije, naravno, reč o rečniku (srpskom) i srpskoj gramatici, već o onome što mi je kroz taj jezik ušlo u glavu i dušu, ono što sam doživeo i osetio, ono kako sam razmišljao, planirao, radovao se i patio.

U suštini, mislim da imam mnogo više prava da govorim o svojoj domovini od makakvog predsednika, patrijarha, partijskog šefa, ministra, komesara, šefa tajne službe, direktora biblioteke, glumca, pevača, milijardera. Ja sam vlasnik neizmernog sećanja ne samo na Zemlju i domovinu nego i na ljude, njihove sudbine i živote, na mnoštvo pojedinačnih priča koje se ukrštaju i spajaju, a potom razilaze u nešto fantastično, bogato i neuništivo. Čitav moj život, skoro sedamdeset godina, pamtim ono što se ne može upamtiti kao statistički ili novinski podatak. Pamtim trajanje Zemlje kao nešto što nije samo protok vremena već istinsko ljudsko ispunjenje.

O kakvoj prošlost, o kakvoj istoriji, vi danas blejite kad podižete zastave i ačite se tradicijom? Kada bi podizanje zastava bilo dovoljno da se napravi Domovina, Otadžbina i Zemlja, odavno bi je svako u svome dvorištu napravio. Vidim da su danas zastave istakli i beležnici (notari) jer, pobogu, oni predstavljaju Državu koja prestavlja Domovinu. Domovina, odniosno Otadžbina, ima veoma mnogo posrednika. U tome se, valjda, ogleda njena snaga. Svaki policajac, pa i onaj komunalni, svaki inaksant, pijačni inspektor, nastavnik, šalterski službenik… svi su oni na zadatku ne samo da veličaju nego i da zaštite Domovinu. Da li je Domovina prezaštićena?  Osećam se pritisnut, prignječen.

Sreća je što ne mogu ništa da urade tamo gde sam sam – u jeziku.

Mogu ove redove da pišem dok imam pameti i snage, i dok mi ne oduzmu laptop ili olovku. Mada, mogu ja da pišem i u svojoj glavi.

Zbog toga se Domovina često brani glavama u kojima prebiva sećanje.

Jebala vas domovina, otadžbina i slični krikovi mozga. Jeftini prevaranti!

Dobro su to u Zagrebu napisali: “Domovina u srcu je govno u glavi!” Upravo tako.