Diogen i boranija, 18. septembar 2017, ponedeljak

O Diogenu iz Sinope smo učili ono što smo već znali: da je živeo u buretu, da se nikome nije udvarao, da je bio slobodan, tvrdoglav, često drzak. I duhovit, naravno. Diogen beše neka vrsta antičkog performera koji je svoju filozofiju i uverenja delio na očigledan i direktan način. Od Diogenu ima mnogo više anegdota nego napisanih knjiga. Bio je moralista u jednom sasvim posvećenom, ospesivnom obliku. U tom je smislu bio poput Sokrata. Mada, uz mnogo više ulično-scenskih nastupa nego monologa.

Doživeo je devedeset godina (412-322 pne). Lepe godine. Umro je u Korintu gde je, navodno, podučavao decu bogatih i  uspešnih ljudi. Filozofi toga doba morali su znati mnoge stvari a ne samo da se igraju rečima. Krajolik i klima u Korintu mnogo su lepši nego u Atini. Diogen očigledno više nije stanovao u buretu. Bure, kao garsonjera: mladost – ludost!.

 

Bio sam u Korintu pre mnogo godina, onako, u prolazu. Skroz sam mogao da zamislim kako je bilo, posle svega, završiti život tu na obali mora, među maslinama, smokvama i htamovima od mermera, dok je u luci bila neprekidno vreva. Bilo je to posle predstave u Epidaurusu. Orestije! Mi smo živeli u zemlji sa čijim se režimom nismo slagali, ali smo bili svesni da ima i mnogo gorih od njega. Osećali smo snažnu solidarnosti sa Grcima pod pukovnicima, družili se sa prognanim i rasejanim. Svi su mislili: blago nama, osim onih koji su iz poltičkih razloga napustili Zemlju. Saosećanje je čudna pojava. Ne tražiš ništa zauzvrat, ali očekuješ.

Diogen je, elem, zadivio Aleksandra Velikog jer mu se nije udvarao. Jedini se ponašao normalno. Svi su išli kod Aleksandra da mu se umile osim Diogena. Pa je onda Aleksandar sam otišao kod Diogena. Aleksandar ga upita: “Zar me se ne bojiš?” Diogen mu  odgovori pitanjem: “Pa šta si ti, dobro ili zlo?” Aleksandar je naravno odgovorio da je on nešto dobro. “A ko se boji nečega što je dobro?” uzvratio mu je Diogen. Posle  toga Aleksandar je upitao: “Zar tebi, Diogene, ništa ne treba?” “Ništa, samo mi se makni sa sunceta”, tako je nekako rekao Diogen, jer mu je Aleksandar zaklanjao sunčevu svetlost.

Diogen je najviše zbog ove anegdot postao primer koji će se pominjati u udžbenicima istorije. Zaboravilo se da je bio prvi  koji je govorio da ne pripada nijednom gradu ili naciji jer je građanin sveta. I tada je svet bio velik, možda i veći nego danas, jer je toliko toga bilo neistraženo, neposznato, mitsko. Prezirao je sve vrste mistifikacija i rituala, ispraznu retoruku i praznoverje, raspinost, pompeznost… Propovedao je jednakost među ljudima – posebno kad su u pitanju žene i deca. Bio je jedinstven čovek, i pojava, u svakom pogledu.

Za njega se priča da mu je glavna hrana bilo sočivo (leća) najjeftinije i najjednostvanije jelo na Levantu.  To me podseti da dugo nismo spremali sočivo. Sočivo nije, naime, poput pasulja, hrana koja je vezana za godišnje doba – uglavnom jesen i zimu. Sočivo prija i po najvećoj vrućini. Još ako se isecka malo šargarepe, crvene paprike, belog luka obavezno, i parčence dimljene kobasice, e onda je to prava gozba. Mada, u Diogenovo doba paprika još nije bila stigla iz Anerike. Za razliku od pasulja i graška sočivo ne nadima. Ali prvu vodu, posle ključa, svakako prosuti.

Umesto sočiva spremio sam boraniju.

Boranija nije ni jeftina, ni popularna kao sočivo. Deca, po pravilu, odbijaju boraniju i tikvice. Potrebno je da porastu i da razumeju svet hrane. Čudno je to odrastanje uz hranu. Baš kao i uz knjige. Neke biste knjige mogli stalno da čitate a neke nikad više.

 

Boranija je mnogo zdrava. Neki za boraniju pogrešno kažu “buranija”. Pitao sam se otkud to ime. Zvučalo mi je sasvim orijentalno. To je, u stvari, arabizam koji smo preuzeli preko Turaka. Reč je o turskom ženskom imenu Buran, žene halifa Mamuna jednog od sinova Haruna el Rašida. Buran beše sjajna kuvarica pa se po njenom receptu nazvalo i  jelo od pirinča i nekog povrća, najverovatnije artičoke. (Mora da je savršeno sve što je Buran smislila.)

Ja spremam boraniju bogato, ali tako da zadrži ukus boranije. Prvo sam propržio crni luk, šargarepu i meso (pauflek) isečeno na kockice. Svega po malo: manje od četiri stotine grama mesa, dva luk, četiri šargarepe. Da sam imao cveklu ubacio bih jednu iseckanu na režnjeve. Malo sam posolio, pobiberio, osenčio karijem, pa kad se dinstalo desetak minuta ubacio boraniju (oko 600 grama) iseckanu makazama. Promešao sam to nekoliko puta a onda dodao dva lepa zrela paradajza neuredno isečena. Paradajze sam prethodno ogulio. Na kraju sam dodao malo vode. Tada sam ubacio i dva bela kromipira srednje isečena.  Smanjio sam vatru i dodavao vodu tako da se sve lepo ukrčka. Na kraju sam dodao sitno seckani beli luk i peršun, a kad sam šerpu skinuto sa ringle jednu šolju pavlake za kuvanje. Sve je to trajalo oko jedan sat. Bio je to ručak za dve do tri osobe, zavisi od kapaciteta i raspoloženja.

 

Kad malo bolje razmislim, Diogen je živeo zajedno sa Aristotelom i Platonom. Bio je najstariji i živeo najduže. Platon je doživeo osamdeset godina, a premudri i prepametni Aristotel svega šezdeset i dve godine. Diogen je prezirao luksuz i rasipništvo pa se zbog toga nije baš najbolje slagao sa Platonom. Platon je bio mnogo pametan i maštovit, ali je povlađivao svojoj sujeti i želji da dokaže da može da bude uspešan ne samo u teoriji nego i u praksi. To ga je odvelo kod Dionisija Starijeg, na Siciliju, gde se upleo u političke spletke i spinovanja, što se završilo tako da ga je Dionisije utamničio i predao trgovcima robova da sa njim naprave posao. Srećom ga je neki prijatelj otkupio inače bi Platon završio kao rob u nekoj seljačkoj zadruzi na Kipru. Šta se posle sve radilo od Platonovog učenja, i kakva je bila receptura platonizma, za to Platona ne možemo da krivimo.

Dok  sam studirao filozofiju bio je neki običaj da pojedini studenti  dobijaju nadimke po velikim filozofima. Tako je jedan bio Kant, drugi Sokrat, bio je i jedan Hegel, Marks se udvajao na mladog i zrelog, tu je negde bio i Kirkegard, pa raspojasani Niče, Šopenhauer sa kratkim i krivim nogama, Hajdeger večno zamišljen i uobražen… Nikada nikoga ne nazvaše Diogen. Valjda je bila takva politike.

U vreme studija teško da smo znali šta je sočivo. Naši su se profesori veoma trudili da nas ne opterećuju takvim trivijalnostima kao što je: od čega su, i kako, živeli veliki filozofi.

Priča se da je Diogen umro istog dana kad i Aleksandar Veliki. Navodno je samo zaustavio disanje i rad srca. Toliko je umeo da vlada sobom. Platon je umro te iste godine, ali na uobičajeni ljudski način. Da se filozofi vezuju za političare i vlastodršce to nije od juče. Jedni bi drugima da pomognu da se proslave. Za političare je slava moć, a za filozofe je slava uvek u podnožju moći, mada je dugovečnija. Mnogi su zbog takvih uverenja postradali. Mislim na filozofe. U našim prilikama bilo je par filozofa koji su gledali u Slobodana Miloševića kao u Aleksandra Velikog. Niko od njih nije bio ni Platon, ni Aristotel. Diogen ga nije upitao da li je dobar ili zao. Išlo se na roštilj a ne na sočivo ili boraniju.

Pitam se: šta bi Diogen, Platon i Aristotel rekli za moju boraniju. Aristotel bi se raspitao o sastojcima i načinu pripreme, Platon bi smatrao da jelo nema pravu estetsku spcifičnost, previše liči na neku kašu i prostačku mešavinu, dok bi Diogen prihvatio ponuđeni ručak bez primedbi.

Mogao bih da objasnim Aristotelu da je boranija super hrana, lagana, sa veoma malo kalorija i ugljenih hidrata, da je izvanredna za sve koji su oboleli od dijabetesa, Platonu bih morao da dokazujem da boranija ne nadima i da bi je pitagorejci svakako prihvatili, jer nema nikakve veze sa bobom. Možda bi me Platon tada zapitao: a zašto se za nekog kaže: ti si bre za mene sitna boranija? Diogen bi, kad bi se najeo, srdačno podrignuo i rekao:  “Nada je san Probuđenog Čoveka!” Posle toga bi malo dremnuo. Ako bi se iznenada probudio, sigurno bi zapitao: “A koja je ovo godina?”