Danas je sve smešno, Sećanje Poslednjeg čoveka (5)
Jednom su Poslednjeg čoveka pitali kako je to postao.
– Mislim da je u pitanju statistika, a ne neka moja urođena sklonost.
– Pa ipak, insistirali su, ne bi svako mogao da ponese tu ulogu.
Poslednji čovek se zamisli. Razmišljao je sigurno deset minuta. Kao Vitgenštajn. Tajac.
– E pa, možda sam bio ćutljiviji od drugih. I da, nikada nisam rekao šta ću biti kad porastem.
Žamor i smeh u sali.
– A kakav je vaš odnos prema istoriji?
– Isti kao i ranije. … Istorija je nešto, nešto nestvarno. Bez nas ne može, a sa nama ne zna šta će.
Smeh i aplauz.
– A kako biste morali sebe da opišete u pet slova, bio je uporan novinar Politike.
– Ne bih bio “b e s a n”, ne mogu biti “t e s a n”, teško je danas biti “v e s e o”. Ostaje mi samo da budem “č e d a n”.
Salva smeha. Svi se opustiše. Konobari uneše posluženje. Zamirisa vruće pecivo i roštilj.
Sam za sebe, mada na uvo ženi, Poslednji čovek upita: šta bi bilo da sam rekao “b e d a n”. Je l bi se i onda smejali?
– Naravno. Danas je sve smešno.
* * *
U svakom slučaju, promene su primetne. Na primer: boje i materijali od kojih je napravljena naša odeća i obuća. Ne sećam se da sam kao dete bio ovako odeven. Sunce ima isti sjaj, ali su nam oči osetljivije. Većinom nosimo sunčane naočare. Više jedemo kašice nego pečenje. Maloko zna tablicu množenja. Poruku, kao i naredbu, možeš poslati glasom a da ne mrdneš prstom. Mali prst je počeo da se koristi u muzici i pisanju. Živi se u ritimu hrono dijete.
Sećam se kako smo bili zagledani u neka kosmička prostranstva kad su otkrili da Tamo postoji bezbroj svetova sličnim našem. Mi smo se, međutim, zadovoljili da odemo na Mars. Tamo smo prvo iskopali jednu veliku rupu i razapeli šator iznad nje. Moja bratanica je tamo sahranjena. Osetim neki put njeno prisustvo. Ima pet godina i vrti se kao čigra. Nije baš udobno nadživeti tolike generacije.
Možeš se, uostalom, sećati i uz Google. Ukoliko znaš ša tražiš.