Dan za danom, 1. novembar, utorak

Pre par meseci sam otkrio da je hronologija (timeline) koju sam napravio za projekat “Kit u Beogradu”, u okviru Noći muzeja 2013, jednostavno nestala. Ipak sam uspeo da je rekonstruišem, spajajući krajeve tekstova i planova. Žao mi je samo što nisam uspeo da iskopam Titove govore koje sam prvi put izvukao iz Radio Beograda. Evo je Hronologija  opet u životu! Imam pred sobom 1953. godinu, onda kad sam imao jedva pet godina (napunio sam ih 30. septembra). Osim kita, koji je bio izložen u Beogradu 15. februara 1953. maločega drugog se sećam. A i taj kit mi je tada delovao mnogo, mnogo većim. Jadni kit. Tako je to to kad se zaluta u plitko more, a onda i u luku.

Izbor događaja za hronologiju sasvim je subjektivan. Isključivo moj. Naravno da je Selindžerovih “Devet priča” tek naknadno, posle dvadesetak godina, stigla do mene. Ali sve te knjige, filmovi, slikari, da ne pominjem rusku hidrogensku bombu i Tršćansku krizu, veoma su uticali na moje formiranje. To da je te godine Tito prvi put postao predsednik Jugolavije nisam imao pojma dok nisam počeo da istražujem. Danas je, naravno, mnogo jednostavnije pretraživati i rekonstruisati prošlost nego pre dvadesetak godina. Pod uslovom da znate o čemu je reč. Ogromna količina podataka može da “ubije” ono što istinski tražimo. Ljudi i događaji se lako nađu u senci nečega što preko noći postane popularno. I onda nestanu. Kao da ih nikada nije bilo.

U senci rasprava o Rusima, EU, NATO savezu, interesima, tradicji i sličnim privescima, vidim da je 1953. sklopljen Balkanski savez između Jugoslavije, Grčke i Turske. Tada smo, malo naokolo, ali ipak, postali deo NATO-a. Malo su nam Rusi tada bili preblizu (Madžarska, Rumunija i Bugarska, Albanija obaška). Sada, kad su Rusi mnogo udaljeniji, nekako su skroz blizu. Skoro unutra. Blizu i daleko se ovde lako smenjuju i često nisu samo metafora.

 

Eto zašto moramo da negujemo sećanje i da istražujemo prošlost. Ta uporedna istorija svakodnevnog života i velikih istorijskih događaja ne samo da se odvija istovremeno nego se ponekad spaja u obliku instinktivnog refleksa.

 

http://www.arhiv.rs/strana/42/kit-u-beogradu

 

Danas smo morali da izbacimo staru veš mašinu koja je odslužila svoje, posle skoro petnaest godina. Počela je opasno da dobacuje miris izgorene gume. Došli su muž i žena, Romi, i sami je izneli. Utovarili su je na japonjer i polako spuštali sa prvog sprata. Žena možda ima oko pedeset kilograma, muškarac je mnogo krupniji. Zajedno su je podigli i izneli na hodnik da je smeste na kolica. I da sam hteo, nisam mogao da pomognem jer je prolaz tako uzak da mogu samo dve osobe da uđu. Pre toga sam doneo dve kante, svaka sa oko dvadeset kilograma lepka ili farbe. Prvo jednu, pa onda drugu. Nisam menjao ruke. Pomislio sam: prilično je glupo da ovako crknem, ali sam to završio. Pomislih na onaj par kako po ceo dan vuče stare, teške veš mašine, šporete, frižidere. Od te pomisli mi nije bilo ni malo lakše. Ljudi žive teško, često nesnosno, nije im potrebno pronalaziti neki neki poseban smisao u svemu. Ljudi moraju da žive zbog sebe, zbog svoje porodice, zbog hiljadu stvari. Ponekad se, međutim, učini da tako lako odustanu od svega.  (Novine su prepune strašnih priča o samoubicama mada, prema nekoj statistici, na jedno samoubistvo ide devet ubistava. Mada, mnoga se samoubistva i sakriju. To nije tako herojski kao ubiti drugoga.)

 

DSCN2023

Nisam hteo da uzmem pet stotina dinara (to je oko pet dolara) za veš mašinu. Oni će, siguran sam,  od nje nešto da zarade. Možda i pet puta toliko.

Sinoć je bila Noć veštica. Preko noći je postalo popularno. Kao što je postalo popularno i pljuvanje iste. Ne učestvujem u ovoj maskaradi. Ni sa jedne strane. Nije da naša tradicija ne obiluje vampirima, čudovištima i mračnim činima. Sve je tu: i Sava Savanović, i ukleta vodenica, i Homolji, i košava, i Drakula. Samo što je to nekada bilo isključivo narativne prirode. A sada je postalo veoma pokazno.

 

I to bi trebalo da se uključi u neku novu hronologiju. Kada se u Srbiji počela obeležavati Noć veštica?  Kada su naše majke imale prve veš mašine?  Kad je izašla prva Solženjicinova knjiga? A kad Pinčonova? Kad je OZNA postala Udba? Kada sam prvi put bio u pozorištu? Kad se pojavio toaletni papir? Oduvek?

Fotografisao sam staru veš mašinu. Stvari odlaze iz naših života. Često ih se više sećamo nego nekih ljudi. Da li je sećanje pravedno? Da li je išta pravedno?