Čovek za šutiranje, 27. april 2018, petak

Bio jednom jedan čovek koga su svi šutirali.

Gdegod se namesti, gdegod  da stigne, komegod osmeh da uputi: jedno te isto dobije! Višak je bio i višak ostao. Mada višak čovek može biti i da ga svi ne šutiraju. Kad se tako neko skvrči u dubokoj senci, iza vrata, pa iza ormana, a ispred sebe naređa fikuse i knjige, i glas ne ispušta, može ostati skriven decenijama. Od viška, uostalom, glava ne boli!

Ali “naš” čovek, on se nije skrivao,  on je baš, baš za šutiranje. Nema razlike između škole, posla, porodice. Svuda će biti razloga da ga neko šutne. Ne mora ni da se namesti. Već samo njegovo postojanje, i prisustvo, privlači. Šutirali su ga i sasvim mali i slabački, i oni veliki, moćni, gorostasni, šutirali ga klinci i babe, oficiri i invalidi, sportisti i jorgandžije. Samo onaj što nije hteo taj ga nije šutnuo, mada ga verovatno nije primetio jer je radio nešto važnije. Šutirali su ga i oni bez nogu, oni bez pameti, oni bez škole, oni na kraju reda, oni slučajni i oni namerni.

Kad dobije posao on je sretan i vredan, i samo cvrkuće o značaju onoga što radi, radi po deset, dvanaest sati, a onda, posle par meseci, dobije šut kartu. Teše ga posle da je to uobičajeno, pogotovo što ni dinara nije dobio, tako se stvaraju poslovna carstva, udaraju temelji uspešnih društava probisveta. Karić, Peconi, Tramp, Kaligula, Kortes, Abramovič,  Zapadnoindijskakompanija, kumovi, burazeri, ortaci, zemljaci, rođaci, punoglavci…

Jednog je dana naš čovek dospeo u bolnicu. I taman je očekivao da će, posle delimično uspešne operacije, da dobije šut kartu, kad  na hodniku ugleda mladu čistačicu kako pere pod. Nekako se izazovno sagnula, dok zogerom prelazila: napred-nazad, napred-nazad,  svakim pokretom svaki mišić došao na svoje mesto, a čovek samo pređe rukom iznad njene stražnjice i reče sam sebi: ne razumem, kako se to može šutnuti! Čistačica se naglo ispravi i zavrljači mu šamarčinu.

On se posle dugo izvinjavao da nije tako mislio.

Odmah ga otpuste iz bolnice a da mu ni konce nisu izvadili.

– Bože, poverio se posle svega svojoj majci, kad si rođen za šutiranje ništa ti drugo ne preostaje nego da,  svaki put kad te šutnu, glumiš da si strašno iznenađen.

I od toga se, zaista,  može živeti!