GNIJEZDO

I ja se ubrajam u one koji su (još) sposobni diviti se leptiru, bio im on na prstu ili negdje dalje, u vidokrugu. To divljenje je slično svjedočenju odigravanja neke misterije koja nam se sviđa. Onako, više dječji. No bez obzira na to, a s obzirom na mnogo toga drugog, bila sam se izgubila….Pa sam se poslije zakukuljila, pritajila se….Onda tražila dalje…. I insekti koji su se sklonili u čahuru moraju se iste osloboditi. Što bi ljudi bili bolji? Jest da je kukuljica nužan prostor za predah i anticipiranje promjene, predio omotan svilom, ali liči malo i na zatvor iako i on može biti dobra baza za traganje, ne samo za zagubljenim nego i još nenađenim, za smislom koji ce dopustiti da se živi, sa “čvrstom tačkom” koja daje snagu, tjera strah i čini nas jačim i zaštićenijim. To što se traži je “dom” kao mjesto (ili stanje) iz kojeg će sve biti lakše, a mnogo toga i nepotrebno.

Nužan je pravi pokret, u trenutku kad su se stekle okolnosti, usmjeren u pravcu koji otvara put jer, u svakom slučaju, a što bi kazao Mak Dizdar;  “valja nama preko rijeke”…. Recimo da je na Modroj rijeci  raskrsnica među svjetovima ili bar dimenzijama. Može se vrludati sa obale na obalu, iznad njih, ako je netko Feniks. Ako nije (što je vjerojatnije), može bar pokušati to biti. Ima zadovoljstva i u kratkim pogledima iz neke druge perspektive. I sam pokušaj može biti dostojanstven; u svakom slučaju, treba ga iskusati. Odustajanje je slabašna alternativa; predaja je tužna (pogotovo zato što, vrlo lako, može biti konačna).

Jedan od jačih primordijalnih strahova je onaj od nepoznatog prostora. Taj strah nije bolest (poput agorafobije ili klaustrofobije, na primjer) već odgovor na realnost, pogotovo noću, ili u bilo kojem drugom mraku kojim vladaju tamne sile i divlje životinje (uključujući, naravno, i ljude). Kad/ako smo našli dom, našli smo i osjećaj sigurnosti i spokoja; strah se umanjuje, mračne sile se povlače.

Kad mislimo o svojoj (ili bilo čijoj) “čvrstoj tačci”, upadamo u splet pojmova koje nije lako razmrsiti i jasno odrediti jer im je značenje klizavo, mijenja ga subjektivni pogled i intimna potreba svakog ponaosob. Tu ulazi pitanje korjena (vrlo diskutabilan pojam), nostalgije (prema prostoru ili vremenu, vrlo često prema mladosti, onom vremenu kad je još sve izgledalo ponuđene i moguće), rituala, prepoznatljivosti, pripadanja.  Budistički učitelj Ethan Nichtern u svojoj knjizi “The Road Home” piše da osjećaj doma ide uz prihvaćanje vlastitog životnog iskustva. Iz osjećaja udobnosti koji takav dom nudi može se povjerovati da svatko može biti to što jest, ni manje ni više. Naravno, piše on mnogo i o spiritualnom buđenju, no to je valjda jasno.

Da ne preskočimo značaj jezika. Tako Crnjanski (“Roman o Londonu”) tuguje -“Nema više ni svoj jezik, kao poslednju oznaku identiteta i poslednje pribežište. Jer, čovekov dom, ponekad razrušeni, zaista je u jeziku: u njemu su ljubav i mržnja, nežnost i brutalnost, smisao i besmisao – zato tuđa reč darling ne zvuči toplo i prisno, već podrugljivo”… O tome bi se moglo u nedogled; važno je.

Uzimajući u obzir veće brojeve, Yuval Noah Harari u svom “Sapiensu” govori o pradavnim vremenima kad su naši preci, tada još lovci i sakupljači, živjeli na nekom svom teriroriju koji je čitav, bez obzira koliko prostran, bio sinonim za “dom”. Tek kasnije, zemljoradnici puštaju korjenje, grade strukture obrane i nagomilavaju objekte; sužavaju pojam doma. Za Hararija ta prekretnica odvaja čovjeka od simbioze sa prirodom i približava ga pohlepi i alijenaciji. I o tome bi se moglo raspredati u beskraj; no da se vratimo pojedincu.

“Dom” ne mora biti mjesto; može biti i druga osoba, ali uvijek je stanje uma ili duha. Ako ga doživljavamo kao mjesto , to je  vlastiti prostor (kako govori Brodsky, sjećajući se jedne male sobe – “tih deset kvadratnih metara je bilo moje i bili su najboljih deset kvardata koje sam ikad znao”), svoje mjesto pod suncem (što ne isključuje da može biti u sjeni), utočište, sklonište (od bilo čega nama prijetećeg i ružnog, ili tako subjektivno percipiranog), ili neka lokacija (zavisi od ukusa i ličnih inklinacija, nerijetko nerazumljivih drugima). Uz nešto mašte, može se vjerovati da individua nalazi sebi prisne koordinate zaštićenosti u crkvi ili hramu, hotelu ili samostanu, biblioteci, na brodu, u vlaku, kućici na drvu, u virtualnom prostoru, tunelima ispod New Yorka, tvrđavi, kockarnici, na vrhu planine pa čak, kao što rekoh, i u zatvoru (u koji ih je netko smjestio ili su se zatvorili sami). Drugim riječima – bilo gdje.

Ponekad je i druga osoba sinonim doma. Moja Lena kaže: “Dom je kad sam kod ljudi koje volim, kod tebe ili Jeltea”. Pile mamino! (Jelte joj je dečko.) U tome ima smisla. (Reče mi Simke, kad se Lena rodila “Eto, sad imaš ono što si uvjek htjela – da netko stalno slini za tobom!” Drag covjek.) Može se dom osjetiti i u osobi koja izaziva drugačiji oblik emocija. No intimnost ljubavnika je krhka, nije joj u opisu radnog mjesta da potraje, pa tako stvorena čahura najčešće ne preraste u leptira već se raspadne (obično uz prasak) . (Da ne bude nesporazuma, ovo nije poruka mojoj kćeri tipa “Drž’ se ti lijepo majke, oni su ti svi bez veze”. Na svakom je da istražuje. Nekom se i posreći.)

Nista nije lakše nego ulijeniti se i vegetirati (bez obzira što to svatko sebi zna i ljepše objasniti, često i sa pravom). Ta letargija izgleda, osjeća se, kao ležerno plutanje na vodi krajem ljeta, predvečer. No na sreću naleti i pokoji veći val da nas preplasi i probudi, pa se onda trgnemo, počnemo plivati i jasno osmatrati konture obale i sebe. Pa se sjetimo da smo živi. Onda se određuju prioriteti, odvaja bitno od nebitnog, kreira vlastita stvarnost; nalazi se nova ravnoteža.  Radi se o velikom pospremanju, kako izvana tako i iznutra.

Kad se seli iz velikog u mali prostor pravi je trenutak za Feng shui (nisam ni znala da se to što radim može i tako nazvati, rekla mi je Milica; svašta ona zna). Tek kad se krene u oslobađanje od objekata (i ne samo njih) postane jasno koliko nepotrebne prtljage vučemo sa sobom. Godinama. Bar je meni sinulo. Kad se utezi uklone lakše je znati što je uistinu neophodno, što se hoće raditi i gdje se želi biti. Mnogo toga (relativno nepotrebnog) se ipak i sačuva, ta ljudi smo. Dom nije za one koji su umakli samsari. Naprotiv.

Našla sam moj sokak i u njemu gnijezdo, slučajno, prošlog ljeta. Skrenula sam, po prvi put, u jednu malu ulicu koja mi je godinama bila na putu ali je nisam primjetila. Od prvog pogleda mi je bilo jasno da je to – to, ali sam bila  uvjerena da je na tom mjestu nemoguće dobiti prostor. No probala sam; uspjelo je. Uselila sam u oktobru, ne metodom plutanja nego plivanja. Ulazak nije izgledao kao obična, naporna selidba već kao povratak kući.  Prezimila sam i sad čekam proljeće.

Iznad ovog seoca u centru grada (centar se ne osjeća, buka se ne čuje) leti sva sila ptica.  Pred prozorima nema automobila, samo bicikli (uključujući moj) uz ograde vrtova. More je u blizini, a susjedi su baš po mojoj mjeri; ponude pomoć ako treba, izmjeniš sa njima ključeve – zlu ne trebalo, pozdrave te uz osmjeh i  ne vire ti preko ramena da vide što čitaš ili što jedeš, ako im nije ponuđeno. Unutra je mirno; (preostale) knjige na policama, Willem na krevetu (da pojasnim; mačak od susjede koji misli da smo svi mi  u kali – njegovi ljudi), a na ključevima koje sam dobila piše DOM (ime firme koja ih je izradila). Moram priznati da mi se to jako dopalo.

 

 

Slicnost izmedju čahure i gnijezda je u zaštiti od vanjskog svijeta i osiguravanju uvjeta za metamorfozu. Bitna razlika je u tome što se iz čahure može izaći tek kad to netko drugi (u slučaju leptira – prirodni zakoni) dopusti. Vlastita volja tu baš ne igra. Gnijezdo je nešto drugo. Ima vrata. Pa tako ja lijepo izađem, gledam svoj vrt i smišljam gdje ću posaditi lavandu a gdje potočnice. Da bude lijepo a i da se leptiri počaste kad svrate. Zelene papige su već tu (ne metaforički nego stvarno i glasno). Ne pitam se više u kojem krevetu, u kom gradu ili zemlji sam se probudila, gdje idem i kuda se vraćam. Znam. Možda nije mnogo, ali čovjeka veseli…

Određena lokacija (ako se kockice u glavi nisu posložile tako da vibriraju zajedno sa njom) nije garancija za ništa. Primjer: moj (sada već bivši) susjed Peter je uselio nekoliko dana prije mene, vrata do vrata, vrt do vrta. Živio je u ovoj zemlji negdje do dvadesetpete godine, a potom slijedecih dvadesetdvije u Indoneziji. Bio se odlučio vratiti i naseliti ovdje, svidjelo mu se naše seoce, a još više njegovoj ženi koja nikad prije nije vidjela snijeg. Ali nije išlo; Holandjani su mu bili dosadni, razbolio se, posao mu se izjalovio. Sad traži novi početak u Africi. Poslao mi je neki dan fotografiju postera iz Zimbabwe koji obavjestava stanovnike da je Ministarstvo zdravlja donijelo odluku (3. 2. 2018.) o zabrani rukovanja kako bi se sprijecile mnoge bolesti (navedene u tekstu). I piše mi: “Čudno kako sam se ovdje odmah počeo osjećati kao kod kuće…. Afrika je sirova. Sunce je jače, sve su životinje potencijalna opasnost i odasvud prijete bolesti. Ako ne paziš gdje hodaš, u času staneš na mambu i sve je gotovo. Ne sjećam se da sam se ikada osjećao toliko živ. Mislim da sa mnom nešto nije u redu. Osjećam se kao kod kuće samo u teškim okolnostima.” Mislim da je s njim sve u redu. Ali neće ga mjesto!

Za mog drugara Kazimira, oca Muzeja melanholije (kao i Aleksandra Kolona) dom je “prepoznatljiv po mirisu, ukusu, dodiru. Najlepši kad ga se dokopaš posle raznih spoljašnjih sranja. Nemogućnost prenošenja osećanja bliskosti koje dom stvara. …Dom su i: mačka, udobnost, sađenje cveća, miris prženih jaja… Bilbo Bagins imaše najlepši od svih domova. …Pretpostavljam da se i dom može naslediti mada ne znam kako. Ako ga naslediš, a nije za prodaju, onda ga moraš održavati zajedno sa svim duhovima koji su u njemu. Ne znam koliko je to prijatno. Engleski romani o tome onoliko govore. Kod nas se taj osećaj nije odomaćio. Ne znam koliko je dom klasna kategorija. U ruskim romanima, posle revolucije, dom je nešto uzgred, prolazno. Kod Brodskog, u divnoj priči “Soba i po”, opisuje se dom kao skučenost ali je ipak dom. Pretpostavljam da je to više lična poetika nego opšte osećanje.”

Melita živi u Trstu duže no što je živjela u Zagrebu. Ali ipak mi piše o onim danima “prije”. Napisala mi je na tu temu mnogo i lijepo, no to je njena priča; uzimam samo par rečenica jer, kao što i Kazi rekoh, priče se, hoćeš-nećeš, prepliću. Za Melitu je dom “… nešto što je iza leđa, ostalo, negdje tamo iza crte, tamo odakle sam otišla, pa se vraćam a njega više nema. A ipak ga je bilo!  Tvrdim.  A bilo ga je kad se miris jorgovana razlivao u zraku, a taj zrak doma i nije zrak, to je  čitava atmosfera! …Dom je miris , miris svakog prostora ponaosob, soba, sobe,  kuhinje, balkona, hāla… Dom je kad se bosonog/a survaš niz štenge/stepenice u dvoriste, a tamo te čekaju musavi klinci…Kad se penješ na stablo i kradeš zelene kruške, a nitko te zbog toga ne globi… Kad se kupaš u kadi u subotu popodne…. Dom je toplina, …. odnekud bukne… ne ona iz peći. Možda iz kuhinje…  Dom je tamo gdje se kućna vrata ne zakjučavaju. A ako slučajno da, pa izgubiš kjuč, onda uskoči teta Katica iz prvog kata čiji ključ je identičan  vašemu, pa eto, sva vrata otvara…”

 

Predrag (sa kojim sam godinama dijelila kancelariju i nikad nisam požalila, mislim ni on!) ima svoju perspektivu. Kaže “’Dom’, to je u mom slučaju relativno jednostavno, tamo gde je moja biblioteka, gde u blizini ima knjižara, bioskopa, pozorišta, kafeterija i trgova u mitteleuropskom smislu (može i Starbucks!), tamo gde osežam urbanu sredinu malu ili veliku, tamo je moj osećaj doma. Ja sam doma u malom mistu na francuskoj rivijeri, ali isto tako i u New Yorku. Ali dom je i tamo gde me masa brine i nervira manje nego na nekim drugim mestima…”

…..

 

Mira Oklobdžija

O RIJEČIMA, LJUDIMA I LEPTIRIMA

Neke riječi koje svakodnevno upotrebljavamo su slične, ali je njihovo značenje vrlo različito, kao na primjer “izgubiti”  i “zagubiti”. Sve nijanse prve riječi vode ka nečem konačnom, gotovom, nepopravljivo izgubljenom. Druga je nešto lakša; dopušta da još ima šanse, da nije baš sve beznadno.

Što se može izgubiti (definitivno)? Sve što se ima? U krajnjoj linije (što je, naravno – smrt)- da, ali ima štošta i prije toga. Da se krene nekim redom – može se izgubiti vrijeme, mjesto pod suncem, zemlja, glava, duša, osjećaj za realnost, kontakt sa ljudima, poštovanje, povjerenje, prijatelji, šansa, posao, ideal, fokus, ideja, volja, nada, nit, pravac, sloboda, mladost, zdravlje, život…..  knjiga koju smo imali kad smo bili mali, telefonski broj nekog važnog, listić na kojem je dobitna kombinacija lutrije, ključevi od kuće….

No što je od toga nepovratno izgubljeno, ono čemu nema pomoći, bez obzira na dobru volju, entuzijazam, upornost i vjeru? Vrijeme, mladost i život, bez sumnje. Ostalo je (možda, iako garancije nema) samo zagubljeno, zapetljano, trenutačno odsutno,  ali tu je negdje, samo da se nađe pravi pokret.

Što bi se trebalo raditi kad se nešto izgubi? Tražiti dalje, a to što ljudi uglavnom traže u biti je svih religija, filozofija, znanosti, priča i umjetnosti oduvijek, posvuda. Traži se smisao, sigurnost, mir, sreća, ljubav, uspjeh, mudrost, istina (ma što to značilo). Ljudima nije strana ni potraga za moći i parama, kao dobrom oruđu za postizanje bar ponečeg od gore navedenog. Ali neću biti sitničava u razglabanju općeg; pojedinačno nije manje važno, a može biti i instruktivnije. (O tome u slijedećoj priči.)

U neposrednoj blizini ovih su i druga dva pojma, slična ali manje međusobno  različita od svoje lingvističke braće. Može se reći “izgubiti SE” ili “zagubiti SE”. Ni jedno nije s druge strane duge, nije: piši kuci – propalo. U oba slučaja (najčešće, iako ponekad ipak ne), postoji šansa za oporavak. Bliska je i fraza “odlutala sam”, no ni ona ne isključuje “ali se možda ipak negdje i nađem”.

Moguće je izgubiti se u prostoru i/ili vremenu, na putu, u mraku, labirintu, sumi, mislima, mašti, snovima, ljubavi, poslovima, knjigama (da ne kažemo u prevođenju)…. lista je beskonačna…. Život je stresna pojava….

Osjećaj gubitka nerijetko, uz žalost,  izaziva umor i strah. Riječi iza straha su “nepovratno”, “zauvijek”, “nikad više”….”ništa se tu ne može”. No da li je to uvijek tačno? Nije. A upravo na raskršću između “dižem ruke od svega” i “tražim dalje” granica je između starosti/smrti i života. Vrlo često, kad netko izgubi sebe ili put (ili sebe na putu, ili put prema sebi), umor tjera da se pritaji, začahuri se i čeka (da “to” prođe ili da nešto “drugo” krene.) Na sreću, ne mora biti baš tako, pogotovo ako nismo pesimisti po uvjerenju. Mozda čak ni onda. U svakom slučaju, nepokretnost nije sudbina (osim kad se radi o bolesti), nego izbor.

Pogledajmo sad malo život leptira. On bezglavo, razdragano leprša u nepredvidljivim pravcima, egzaltirano skakuće sa cvijeta na cvijet (kako mu već dođe), nonšalantno i spontano sleti na poneki ljudski prst da bi (čim ga zadivljeni uzdasi ispune dovoljnom količinom energije, usporedivom sa obilnim obrokom nektara) – odletio dalje.

Postoji preko 150.000 vrsta što dnevnih što noćnih leptira. Žive kratko, a borave na ograničenim lokacijama iako jedna vrsta, Monarh, migrira svake godine iz Kanade u Meksiko, savladavajući pritom nekih 3000 kilometara. (Nije na odmet znati da su mu krila tanka poput papira, a teži manje od pola grama. Ipak – uspije stići do Meksika!)

Ta su mala bića ostavila traga u svim svjetskim mitologijama zahvaljujući svojoj metamorzi, fazama kroz koje im teče razvoj, a koja je izdašan izvor za kreiranje metafora, alegorija, omena i simbola. Započinju život kao jaje, nastavljaju kao gusjenica (koja prvo pojede jaje iz kojeg je izasla, a zatim i svaku biljku na koju je put nanese) koja se u određenom trenutku začahuri, pri čemu naliči mumiji ali sa kudikamo burnijim unutrašnjim životom; kad dođe vrijeme, iz čahure se probije lijepo, malo, leteće stvorenje.

Leptir je postao simbol života i uskrsnuća, ponegdje duše, često promjene, nade i izdržljivosti, osobne transformacije. Kako netko reče (preciznije, Marisha Gupta), leptir nam prenosi značajnu poruku o ljudskoj (potencijalnoj) sposobnosti da se upusti u nužne promjene vlastitog života na “elegantan i lak način”. (Osobno baš ne vidim mnogo toga lakog u promjenama i življenju općenito. Eleganciju cijenim, iako znam da je ona često maska iz koje se svašta skriva. A poznato je i da se leptir prilično namuči dok se ne oslobodi čahure. No svejedno.) Odrasli leptir je, iako malo nespretan – elegantno biće lakih pokreta. Jaje je –jaje. Gusjenice puno jedu. Meni je od svih faza čahura daleko najzanimljivija.

Ono sto se događa u čahuri je san svih revolucionara, oduvijek; radikalna promjena sebe i svijeta. Čitala sam negdje, tko zna gdje (eh, memorijo u njeznim godinama!) da je čahura mjesto u kojem Ego upoznaje Dušu, gdje heroj susreće sjenu. Tu vrijeme više nije linearno, već ogromno i beskrajno. Sve što smo proživjeli u prošlosti dovelo nas je do ovog trenutka. Trenutka transformacije i prvog koraka u novi svijet. I to bez obzira što se radi o nezaštićenom entitetu kojeg, samo ponekad, čuvaju mravi, ili njena moć da vibrira i proizvodi čudne zvukove, ili njena okolina.

Može izgledati da razglabanje o insektima nema veze sa pojmovima kao što je “izgubiti se”, sa čim sam počela. Ali ima. Ako je tačno da se izgubljenost može prevazići daljnjim traženjem, sigurno se možemo složiti da uspješna potraga zahtjeva fazu čekanja, odmaranja, analiziranja, pa da kažemo i sazrijevanja. Čahura je predah za mogućnost leta prema bilo kojem Meksiku.

 

 

Postoji savršeno mjesto u Evropi za špijuniranje leptira; u Grčkoj, na otoku Rodosu, u Petaloudes, dolini leptira. Tamo raste Liquidambar orientalis, drvo koje je leptirima neodoljivo privlačno pa tamo dolaze u zadnjim fazama svoje preobrazbe, hiljade njih, u Maju, svake godine ….

 

Mira Oklobdžija

Sutjeska

Pričao mi je jedan prijatelj  (AP) da je jednom davno upoznao  jednu mladu ženu koja je imala veoma zanimljivu frizuru gde se teško moglo otkriti da li joj kosa ide na razdeljak spreda ili sa strane. Da je nosila pletenice ne bi bilo zabune. Koliko joj je izgled bio uzbudljiv, i pomalo pardoksalan, još više je zbunjivala svojom iskrenošću. Odmah je, pripoveda mi prijatelj,   saznao koji joj je broj cipela, haljina i veša, šta voli da jede, a šta joj je odvratno. Sve mu je to bilo novo i uzbudljivo. Preko nje je postepeno počeo  da se navikava na bogatstvo i raznovrsnost ljudskog roda.

Jednog ga dana, odnosno večeri, sasvim  razoruža. Jednostavno mu reče: nevinost sam izgubila na Sutjesci! Rekla je to mirnim, ravnim glasom dok je rukama poravnavala suknju.

– Baš na Sutjesci?

– U stvari na Tjentištu.

– Dobro je da nisi na Ljubinom grobu, pokušao je A. P.  da se našali.

Ona ga samo prekorno pogleda.

– Zar ti nisi mlađa od mene?

– Naravno da sam mlađa.

– Pa kakva onda Sutjeska, kakvo Tjentište?

– U izviđačima dušo.

Ne znam zašto, ali to  je moga prijatelj  sasvim porazilo. Reče mi da bi mu bilo mnogo lakše da je rekla da je nevinost izgubila na Neretvi ili u Užicu.  Čudno je to kako se istorija prelama sa svakodnevnim žvotom.

 

Kazantzakisov grob

Malo (ubi me prejaka riječ!) sam se zabrinula kad sam naletjela na ove dvije rečenice Alberta Camusa: “Nikad nećeš biti sretan ako nastaviš tražiti od čega se sreća sastoji. Nikad nećeš živjeti ako tražiš smisao života.” No može li se što drugo od njega i očekivati (bar u onome što je pisao; što je stvarno tražio ostaje, naravno, nedokučivo)? Neupitna je činjenica da su se poimanjem sreće bavili mnogi, vjerojatno ne živeći baš svi od reda mizerne i nesretne živote. A pokušaji spoznavanja smisla života u srži su svih religija, filozofskih pravaca, umjetnosti,… kao i malih, vrludavih ljudskih života (uključujući i moj).

Oni skloniji vjerovanju da neki smisao mora postojati govore o uvećavanju znanja, širenju granica svijesti, razvijanju samog sebe, pomaganju drugima, o nesebičnoj ljubavi, potrazi za ljepotom, stvaranju, preživljavanju (uprkos svemu). Einstein odlučno tvrdi – “Čovjek koji smatra da je njegov lični život kao i život svih bića – besmislen, nije samo nesretan već gotovo diskvalificiran za život”. Danojlić s nadom kaže – “Možda će se, iz zajedničke priče svih naroda i pojedinaca, jednog dalekog dana izdvojiti i početak nekog smisla, ili slutnja pravca”. Abraham Hicks  vidi temelje života u težnji za apsolutnom slobodom (znajući da je ona neostvariva, bar u realnosti kako je doživljavamo, pretpostavljam), zadovoljstvom, napredovanjem i rastom. Sa granica tamnijih gledišta progovara Steven Weinberg  – “Napor da se shvati svemir je jedna od rijetkih stvari koja malo podiže ljudski život iznad nivoa farse i daje mu nešto od gracioznosti tragedije”.

Nije niti mjesto ni trenutak navoditi sve (kad bih i znala) što su na tu temu napisali Kant, Schopenhauer, Nietzsche, Bloch, Sartre…. Biram, više onako – eklektički, ono što me se dojmilo, sto vibrira u meni, čega se sjetim. Plaše me mnoge rečenice, ali ih ne mogu zaobići, nelagodni su mi tmurniji glasovi, pogotovo oni koje je teško zanemariti snagom volje, proglasiti pretjeranim ili nevažnim.  Što da se kaže na Barnsovu lamentaciju (baziranu na Schopenhaueru) – “Ponekad mislim da je svrha života u tome da nas pomiri sa njegovim konačnim gubitkom tako što nas troši, dokazujući nam da život, bez obzira koliko dug bio, nije ono čemu smo se nadali.”.  Ili kad Fliser piše – “Ako si besmrtan, sve je besmisleno. Ako si vječan, ne možeš shvatiti prolaznost, a svijest o prolaznosti je iskustvo života. Ako si vječan, uopće ne živiš! Smrt je smisao života.”  Da se ne zaboravi ni Somerset Maugham, za kojeg život nema smisla za bića na jednom malenom planetu koji se okreće oko zvijezde minornog značaja čiji su dani/eoni izbrojani…. Ako je to tako, kakve onda veza  ima da sam ja (kako lijepo piše na stranicama “Građe za muzej melanholije i sećanja”) jednom sjedila na velikoj kornjači u Podgori, mislila da sam stranac koji putuje u Indiju ili sestra Winetoua, prolazila novim/starim mostom u Mostaru ili preko velike brana na Sjevernom Moru, poznavala zanimljive ljude, imala osebujnu familiju, pobjeđivala partijske komitete, nadmudrivala se sa policajcima, putovala (uključujući astrealne prijekcije), čitala, gledala, razmišljala, sanjala, voljela….?….

Jos malo tame (prije prelaska na ličnije nivoe  koji sadrže kakvu-takvu nadu, a malo su i svjetliji, kako je red, pristojnost i nužda preživljavanja)….. Kad ljudi misle da je smrt krajnja granica života, kraj “svega ”, što rade (ako u zadnji čas nisu pronašli religiju)? Žmire; prave se da granica nema; kreću ka ludilu; kreću ka samoubistvu (na bilo koji način, konačan ili djelomičan). Ka ludilu idu oni koji ipak negdje misle da smisao postoji ali ga oni ne mogu pojmiti; ka samoubistvu oni koji misle da smisla nema. Camus je tu neizostavan – “Doslovni smisao života je sve ono što radite da se ne biste ubili”. U sličnom čamcu je i Tolstoj koji vjeruje da čovjek ili mora uspjeti da si nekako objasniti vlastito postojanje (da ono nebi izgledalo kao opaka sala neke vrste demona) ili se mora ustrijeliti….

No ima i drugačijih opcija. Meni su tako zanimljivi oni ljudi koji, tokom života, za sebe i za druge, pronalaze humor. Monthy Pyton nam (u “Smislu života”) nude svoj  doprinos savladavanju ove teme –  “Pokušaj biti prijatan prema ljudima, izbjegavaj masna jela, ponekad pročitaj koju dobru knjigu, nastoj redovito šetati i probaj živjeti u miru i harmoniji sa ljudima svih vjera i nacija”!…. Tko ih ne bi voljeo?!

(Njihov pristup životu me podsjetio na jedan balkanski haiku: “Drvo trešnje u cvatu – dva vrapca na grani – zajebavaju se.” Neka mi netko dokaže da autor nije razumjeo duh orjentalnog poetskog izražavanja, ono – “nešto drugo”, i da se nije približio Zenu! Da je apsolutno neuporediv sa velikim Bashom koji kaže: “Kad pirne vjetrić – leptirić se premješta – na stablu vrbe.”)

Svi (mnogi) se sjećamo ljetnih gužvi na željezničkim stanicama “u unutrašnjosti”, ispred vlakova usmjerenih prema jugu. Čitave porodice, savijene pod teretom prevelike količine prtljaga, oboružane širokim osmjesima i užarenim očima punim iščekivanja, kao pred neku veliku avanturu ili bar odlučan iskorak iz svakodnevice, gurale su se na sve strane, užurbano i nervozno, čak kad je na polazak trebalo još podosta pričekati. Mi (baka, sestra i ja; mama je radila; tata je bio na službenom putu) smo obično uzimale noćni vlak u pravcu Splita. Jednom, početkom 60-ih, na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, bile smo usred takve atmosfere. Jedva sam čekala da nađemo svoj vagon, sjednemo i navalimo na pohane piliće. Valjda su oni služili za ritualno smirivanje živaca, da se nekako prebrodi noć i dočeka jutro kad će se, sa prvim zracima sunca, pred nama po prvi put poslije godinu dana ukazati – more. Jedna slika iz te večeri mi je do danas ostala potpuno jasno u sjećanju. Mi smo se, kao i svi, uspuhano ogledale tražeći svoj vagon, klinci su vrištali i trčali uokolo, roditelji su ih nervozno zivkali, guranja nije nedostajalo. Kao da se cijeli svijet pretvorio u “uzavrelu gomilu”. Primjetila sam tu ženu zato što je, svojom apsolutnom nepokretnošću, potpuno odudarala od svega oko sebe, izgledala je u toj slici kao nestvarno, gotovo neprirodno, strano tijelo. Bila je visoka i izrazito lijepa, sa dugom kosom i haljinom kakve su tada nosili oni, znala sam, koji kreću prema istoku. Oko nje, na podu, bilo je nešto zavežljaja; stalno joj je pritrčavao i opet negdje odlazio njen prijatelj za kojeg sam umislila da je Škotlanđanin, pojma nemam zašto. Za nju nisam imala nikakav dojam te vrste. Škotlanđanin je bio sastavni dio prirodne gungule; ona nimalo. Čitala je neku knjigu potpuno uronjena u nju. Najčudnije od svega je bilo to da je nitko od ostalih, na prepunom peronu, nije niti jednom gurnuo, nepažnjom dotakao; kao da ju je okruživala njena lična, nevidljiva ali neprobojna aura. Ostala mi je u sjećanju kao neka vrsta statue mira, nečega što bih svakako voljela dokučiti. Za trenutak su mi i pohani pilići i put i more nestali iz glave. Ona nije nikad.

Dvadeset godina kasnije, ponovo u ljeto, odoh sa prijateljicama na Kretu. Sve mi se tamo sviđalo; Heraklion (iako prepun turista od kojih je svaki drugi nosio knjigu “Grk Zorba”, držeći je poput Biblije); Spinalonga, mali otok koji je izgledao bajkovito iako je bio poslijednja kolonija gubavaca u Evropi; ruševine Knossosa, koji mi je, svojom arhitekturom i delfinima u maloj kraljičinoj sobi, zauvijek ostao u sjećanju kao slika grada stvorenog po ljudskoj mjeri (Minotaura možemo ovom prilikom i zanemariti)…. Na jednom brežuljku istočno od Herakliona smjestilo se slikovito, tipično grčko selo, Kato Karouzanos. Bila sam tamo jedne večeri toga ljeta, sa prijateljima svih vjera i nacija. Kako se u životu rijetko dešava, sve je bilo lijepo, opušteno, harmonično; ničeg ni previše ni premalo. Dobro društvo, izvrsna janjetina, “prava” muzika, toplina noći, posebnost mjesta. Za mene je bio određen još jedan trenutak za sjećanje, mnogo dublji no što znam izreći. Kad je došlo vrijeme za povratak u grad sjela sam na motor jednog od prijatelja (zvao se Michalis Vasilakis, iako to za ovu priču sigurno i nije važna činjenica.) Vijugavi seoski puteljak se lagano spustao kroz maslinike prema moru, čuli su se zrikavci, osjećao miris drveća i zemlje, vjetar na licu. Bilo je neizostavno pogledati prema gore. I tada je, iznenada, sve postalo nešto drugo. Na čas sam vidjela nebo, posuto zvijezdama, da bih odmah zatim prestala osjećati granice sebe, tijela. Nije više bilo zvukova, nije bilo mene osim u svemu, u prostoru bez granica, u osjećaju potpune, neopisive slobode. Ne sjećam se koliko je trajalo; u svakom slučaju – prekratko.

Uz ovo moje mistično iskustvo dobro ide jedan odlomak iz “Knjige o čaju” Kakuzo Okakure u kojoj je riječ i o Taoizmu: “Jednog je dana Soshi (Chuang Tzu) šetao s prijateljem obalom rijeke. ‘Kako li se prekrasno ribe vesele u vodi!’ – uskliknu Soshi. Prijatelj mu njegov ovako odgovori: ‘Ti nisi riba; kako znaš da se ribe vesele?’ ‘Ti nisi ja’ – odpovrne Soshi – ‘kako znaš da ja ne znam da se ribe vesele?’” Pa zašto i ja ne bih mogla znati, iako nisam mistik, da postoji “neopisiva sloboda”, bez obzira što o tome mislio neki moj suputnik na obali rijeke. Osim ako nije Wendell Berry; on sigurno ne bi sumnjao kad je znao napisati slijedeće riječi:

 

“The Peace of Wild Things”

When despair grows in me
and I wake in the night at the least sound
in fear of what my life and my children’s lives may be,
I go and lie down where the wood drake
rests in his beauty on the water, and the great heron feeds.
I come into the peace of wild things
who do not tax their lives with forethought
of grief. I come into the presence of still water.
And I feel above me the day-blind stars
waiting for their light. For a time
I rest in the grace of the world, and am free.

 

Fabio Divo: “Mir”

 

Na jednom drugom brežuljku u blizini Herakliona, s kojeg se vidi Mediteran (koji mi je uvijek bio neka vrsta “kuće”, sa svim svojim valovima, otocima i  obalama), na grobu Kazantzakisa  je epitaph koji glasi: “Ne nadam se ničemu. Ne bojim se ničega.  Slobodan sam”….

Na kraju, što onda reći o smislu života, kako meni izgleda, ako ne da je to doživljaj apsolutne slobode, gubljenje ili bar razmicanje granica, neki drugi “nivo”, koji je naslutio Hiks, osjetio knez Lev Nikolajevic Miškin, onaj koji je kroz orgon, plavičastu životnu energiju, dotakao Reich a i ja među maslinama i ispod neba nad Kretom; mir koji je osjećala (vjerujem) žena na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, Barry u okruženju “divljih bića”, spomenuti vrapci na grani trešnje (a bez sumnje i onaj leptir na stablu vrbe), Soshieve ribe i Kazantzakis na kraju života. Mogu dodati i bezrezervnu ljubav (koliko god da je taj koncept otrcan lošom upotrebom, nerazumijevanjem i trećerazrednom poezijom), onaj osjećaj ispunjenosti i zaštićenosti od svih mrakova života, koji se može dosegnuti u sigurnosti jurte, najčešće noću (kad se izgube šarmantne iluzije “realnog” svijeta i rutine svakodnevice), usred samotnih prostranstava Mongolije (ili bilo gdje drugdje). Boje i ornamenti koji ukrašavaju drvene elemente mongolske jurte isti su kao oni koje nalazimo u budističkim hramovima na tom području, a koji su poznati kao “kuća poezije” ili “kuća melodije”. (Na mongolskom, jurta se kaže “ger” i znači “dom”)…. U tim “kućama/domovima”, drugačijim dimenzijama, zvali ih mi utopijskim, mističnim, transcedentalnim, do kraja nezamislivim ali ponekad (od strane nekih) duboko proživljenim, neusiljeno se, kao u gnijezdu, smjestio odgovor. Ili slutnja pravca ka njemu. Pa tko ga nađe – nasao je….

 

Mira Oklobdžija

Piranesi

Sviđa mi se sanjati pa čak i onda  kad iz tkiva sna izrastu neki mrakovi, slike i osjećaji koje bi bilo bolje zaobići. Ili ne bi? Naravno, ugodnije je uroniti u nesto prijatno, uzbudljivo, gotovo mistično, potencijalno korisno za stanje budnosti, za onaj život koji slijedi, nastavlja se, kad se oči otvore i realnost (ma što to bilo) nas ponovno uzme pod svoje.

Godinama mi se vraćao isti tamni san, sa malim varijacijama u slikama (uvijek crno bijelim), a nikakvim u atmosferi koja me obavijala i prozimala. Našla bih se u nekom prostoru gotovo lišenom svjetla, na ulicama praznog grada koji ne poznajem. Ulice, puteljci, stepenice nisu poštovale nikakva pravila urbane arhitekture, išle su u svim smjerovima, prekidale se, vrludale, nestajale u još dubljoj tami. Nije bilo jasno da li je taj prostor iznad ili ispod zemlje, da li mu je logika u horizontalama ili vertikalama ili nikakvu logiku nema. I uvijek sam tražila nekog/nešto ali bez uspjeha. Dio atmosfere je odavao da moja potraga nije bez smisla, da se nešto stvarno skriva negdje u mraku i samo je pitanje vremena kad ću to otkriti. Tek godinama kasnije sam vidjela Pirenesieve grafike zatvora, sa zbrkanim, beskrajnim stepenicama kakve je sigurno sanjao i Kafka, slične onima koje je poslije majstorski iako nešto urednije stvorio Escher. Bile su to slike iz moje glave. Iz nekog razloga, sa vremenom se taj san istrošio, dolazio je sve rjeđe i sad se javlja samo ponekad. Kako bilo da bilo, i njega sam prihvatila bez rezerve (i bez želje da me zaobiđe); uvijek je postojala nada da u njemu nađem to što tražim. Do sada se posrećilo samo jednom; našla sam prijatelja koji je netom prije napustio ovaj svijet. Nadam se da više nije tamo.

 

 

(Jedna od mojih najdražih pjesama je Bob Dilanov “San”. On tamo traži ono što je prošlo. Ja tražim nešto drugo. Oboje smo melanholični.)

Ponekad mi se dese i lagodni iako komplicirani snovi, oni koji pomiču granice i perspektive, ostavljaju mnoga pitanja i hrane maštu. Jednom sam tako letjela iznad starorimskog krajolika, na visini koja mi je omogućavala da jasno vidim sve ispod sebe, a da mene ne vidi nitko. Tamo dolje su bili brežuljci, šume, tipične kuće iz tog vremena sa unutrašnjim dvorištima usred kojih su bile fontane, ljudi u togama koji mirno idu svojim poslom…Taj san je bio bez zvuka, ali pun svjetla, boja i atmosfere mira i opuštene slobode. Nažalost se nije vratio.

Slijedeći (od šetiri koja sam izabrala za ovaj fragment) nije u stvari bio san, u što sam ja sigurna iako skeptici sigurno misle drugačije. Nekako mi se ovdje uklapa. Sredinom sedamdesetih sam žijela u Opatiji i, za razliku od sada, nisam imala problama sa spavanjem. Te noći sam uronila u nesvjesno stanje bez problema i onda se sve promijenilo. Odjednom sam lebdjela iznad kreveta i vidjela, potpuno jasno, sebe kako ležim, pokrivena, sa zatvorenim očima i kosom malo preko lica, malo preko jastuka. Prvi osjećaj je bio mirna začuđenost, ali ubrzo sam se počela osjećati nelagodno. Uznemirenost je postajala sve primjetnija, pogotovo kad se ispred mene ukazao tunel sa jakim svjetlom na kraju. Pokušavala sam panično ući u njega, znajući da nema mnogo vremena i da je situacija ozbiljna. Ušla sam, nekako našla izlaz (ili ulaz u sebe) i probudila se uplašena kao nikad prije. Nije se ponovilo.  Tek sa vremenom mi je “to” počelo izgledati značajno, a ne samo zastrašujuće. (Godinu dana kasnije bila sam u Londonu i u knjižari “Compendium”, koja više ne postoji, naletila na knjigu o astralnim projekcijama o kojima prije nisam znala ništa. Možda nije čudno da osoba koja nešto traži po Piranesievim zatvorima i iz zraka špijunira Stari Rim naleti i na tunel koji dijeli svjetove. Nemam ništa protiv.)

Mislim da neću pogrešiti ako ustvrdim da je mjesto snova u životu modernog svijeta palo na niske grane. Ako se izuzmu poneki psiholozi i mistici, njima se bave još jedino loše revije (kroz banalne interpretacije) i poneki mediji čije seanse više nisu na visokoj cijeni. A gotovo sve kulture starog svijeta stavljale su ih u centar života. Za australijske Aborigine “Dreamtime” je mjesto, vreme izvan vremena u kojem, isprepleteni, borave prošlost, sadašnjost i budućnost. Bramhin san je označavao početak svijeta. U starom Egiptu su bili uvjereni da se “ba”, spiritiualni dio ljudskog bića, odvaja od tijela kako kroz smrt tako i kroz san. Stari Grci su poštovali Morpheusa koji je vladao svijetom snova. Pitagorejci su vjerovali da se duša ljudi koji spavaju oslobađa od tijela i približava “višim bićima”. O tome je govorio i Platon, a kasnije i Gnostici, renesansni okultisti pa zatim teozofi i mistici raznih tipova. Temi su antropolozi pristupali na ozbiljan ili manje ozbiljan način. Edward Tylor nije uspio prevazići naviku da pripadnike takozvanih “primitivnih grupa” naziva divljacima i barbarima koji nikad nisu naučili razlikovati subjektivno i objektivno, maštu i stvarnost što je, po njemu, jedan od glavnih postignuća znanosti i obrazovanja. Za njega su takvi “niži” primjerci ljudske vrste, neobrazovani barbari, zasigurno i Senoi iz centralne Malezije za koje je san bio ispunjen realnim snagama koje oblikuju svakodnevni život. Njima se C. G. Jung bavio na kudikamo ozbiljniji način, vjerujući da je san normalan, spontan i kreativan odraz nesvjesnog . I mnoga indijanska plemena kako iz Južne tako i iz Sjeverne Amerike vide svijet drugačije nego prvi antropolozi i suvremena bića koja su naučila razlikovati maštu od stvarnosti. Irokezi, na primjer, tvrde da mašta tu ne igra nikakvu ulogu. Za njih je san govor duše (sa čim Freud nema problema) i kao takav superioran  stanju budnosti…. Na kraju, s poštovanjem, ponovo Jung. On tvrdi da svi psihološki fenomeni imaju smisao i značaj, a smisao sna je da pomaže u otkrivanju sebe samog. Otkrivanje sebe je težak posao. Možda zbog toga snovi tako često budu prekinuti, neshvaćeni ili zaboravljeni čim se oči otvore i zavlada budnost. Izbjegnu nam valjda zato da nam posao samospoznaje ne bi bio previše jednostavan.

 

Četvrti san nisam ni do danas zaboravila na razini slike i osjećaja, ali mi je pobjegao bitni dio – njegov smisao. Sanjala sam da vidim veliki komad kamena, ispisanog znakovima sličnim glagoljici sa Baščanske ploče, ali djelimično i klinastim pismom. Tamo je bilo, u nekoliko redaka koje sam lako pročitala i odmah razumjela, objašnjeno što je u stvari smisao života. Nije trajao dugo. Kad sam se počela buditi prva pomisao mi je bila – “Naravno, to je to!”, ne u smislu jednostavnosti teksta već zato što je “to” što je bilo napisao bio jedini mogući odgovor. Ali ubrzo se značenje počelo gubiti. Ležala sam još satima, sa zatvorenim očima, trudeći se da se sjetim. Nije mi uspjelo.

 

Mira Oklobdžija

Ukradena relikvija

U sred leta 2007. novine su, nemajući pametnija posla, zakasnelo izvestile o krađi koja se u Beogradu dogodila još u aprilu iste godine. Novinar se trudio da zvučnim naslovom i podnaslovom „Zagonetka usoljenih riba. Iz beogradske privatne kolekcije ukradena tajanstvena relikvija“ svojoj vesti dâ izvesnu mističnu intonaciju, no sa slabim rezultatima. Već sutradan, tobož senzacionalna vest je pala u zaborav. Događaj, ruku na srce, i nije bio mnogo uzbudljiv. Neko je provalio u stan, tada već pokojnog beogradskog kolekcionara crkvene umetnosti S. G., napravio malo nereda i odneo samo jednu neveliku drvenu škrinju s tragovima pozlaćenog srebrnog okova. U sandučiću iz XIII veka su navodno bile dve sasušene, usoljene, ribe. Naslednici kolekcionara su provalu primetili tek posle nekoliko dana, kada su došli da provetre stan. Oni, kako se u članku veli, nameravaju da ostatak zbirke zaveštaju nekom muzeju, ali eto, ne uspevaju da prebrode uobičajene birokratske prepreke i zlovolju kulturnih poslenika u nadležnim institucijama. Sve u svemu, stara i dosadna priča.

Te ribe mi, međutim, nisu davale mira. Šta će usoljene ribe u staroj škrinji između raznih, prašnjavih, crkvenih utvari? S. G. je bio kolekcionar koji se specijalizovao za crkvenu umetnost poznog srednjeg i novog veka, a posebno za barokni crkveni nakit iz Vojvodine. Poticao je iz ugledne i bogate šidske porodice, a dobar deo života proveo je u Zagrebu gde se posvetio traganju za blagom iz fruškogorskih manastira, poharanih i uništenih u Drugom svetskom ratu. Preko nekih zajedničkih poznanika uspeo sam da dođem do kolekcionarovih naslednika koji su mi omogućili da, u njihovom prisustvu, pogledam pedantno vođenu kartoteku zbirke. Rođaci su bili vrlo nepoverljivi i ogorčeni na sve i svakoga, te mi nisu dali da karton iznesem i fotokopiram u obližnjoj fotografskoj radnji, nego sam ga prepisivao, dok mi je iznad glave šištala i zvocala čupava naslednica: „Ovo je strašššno! Ja ne znam šššta Oni misle! To je šššljam!“ „Ne misle ništa, gospođo“ – rekoh udvorički – „u tome je i problem“. Barem nisam slagao. Brzo su me se rešili, a nisu mi čak pokazali ni ostatak zbirke. Kafu sam uljudno odbio, sumnjajući u čistoću šoljica. Kako čujem još uvek se nešto sude s Gradom i ministarstvima, a stan je i dalje zaključan, mada ga redovno provetravaju.

Iz kartona, koji je S. G. popunio okruglastim, urednim rukopisom, saznao sam da je sanduk bio drven (verovatno od topole), dimenzija 57x26x18 cm, s poklopcem na kome su nedostajale šarke. Na dužoj strani škrinje bio je sačuvan fragment oplate od pozlaćenog srebrnog lima (16x12cm), reljefno ukrašene iskucavanjem. Nazirale su se predstave galija i riba u moru, grb sa poprečnom prugom (tzv. pojas) kao i deo natpisa: RE MOR. Ovo sam video i na, prilično slaboj, crno-beloj fotografiji škrinje. Na drugoj fotografiji su se, u otvorenoj škrinji, videle dve ribe. Izgledale su sasvim kao sasušeni drvenasti bakalar koji se povremeno prodavao u boljim beogradskim samoposlugama. Ribe su bile trbusima okrenute jedna ka drugoj, a najneobičniji je bio splet nekakvih cevčica, ili niti kojima su bile spojene.

1. G. je u šturom komentaru izneo i svoju interpretaciju: „Škrinja potiče iz manastira Bešenova, datira se u kraj XIII veka i pripadala je Konstanci Morozini, ženi kralja Stefana Vladislava II (Nemanjića). Ribe kao relikvija mogu se objasniti na dva načina. Ili se smatralo da su u pitanju ribe koje je Sveti Petar ulovio u Galilejskom jezeru pre nego što je postao apostol, ili – što je verovatnije – da su to one dve ribe kojima je Isus nahranio 5000 ljudi u pustinji. Na oplati je predstava brodova i riba, grb sa poprečnom prugom, kao i natpis RE MOR, što potvrđuje poreklo vlasnice. Naime, u pitanju je očigledna skraćenica od RE(gina) MOR(osini) – kraljica Morozini.“

Same ribe me nisu mnogo impresionirale. Srednjovekovni svet je bio prepun raznoraznih, uglavnom falsifikovanih, relikvija, mošti, kostiju, sasušenih ruku i zuba, ampula s krvlju, delova Časnog krsta (za koje bi bila potrebna čitava šuma), te su i naše dve „novozavetne“ ribe mogle lepo plivati u tom moru krivotvorina. Uostalom, još je Bokačo u Dekameronu pisao o navodnom čudu, kada se lažno pero Arhanđela Gavrila prometnulo u (takođe lažni) ćumur na kome su pekli Sv. Lovru (Lavrentija). Ali kraljica Morozini! To je već nešto!

Konstanca, kćerka Mihaila, iz ugledne i dugovečne mletačke porodice Morozini koja je dala nekoliko duždeva, zaista jeste bila žena Stefana Vladislava, prvenca srpskog kralja Dragutina. Bračni ugovor, koji je sačuvan, sklopljen je 24. avgusta 1293. godine u palati Morozini u Veneciji, a svedoci su bili, između ostalih, epsikop bosanski Vasilije, još nekoliko episkopa i sveštenika, izaslanici kralja Stefana Dragutina, dubrovački gospar Vito Bobaljević, ugledni Mlečani iz porodica Mihieli i Zeno, te srpski sveštenik Avram koji je sastavio zapisnik. Brak je bio dinastički važan. Konstanca je bila unika Albertina Morozinija, hercoga od Slavonije i brata Tomazine Morozini, majke Andrije III „Mlečića“, poslednjeg kralja Ugarske iz dinastije Arpadovaca. Tako je Konstanca, zapravo, bila nećaka ugarskog kralja. Ali, ipak, nije bila kraljica! Vladislav, čija je majka takođe bila ugarska princeza Katalina, postao je kralj i naslednik države Stefana Dragutina (koja s ponekad nazivala i Sremska kraljevina) tek 1316, kada mu je otac, povukavši se pred smrt u manastir, prepustio presto. No, Vladislav nije dugo kraljevao jer ga je stric, kralj Milutin, ubrzo pobedio i zarobio, prisajediniviši i njegove zemlje svojoj kraljevini. Kasnije, posle smrti kralja Milutina 1321, Vladisav se ponovo upleo u borbe oko srpskog pestola, ali bez uspeha. Umro je verovatno 1326. u Ugarskoj. A šta je bilo s Konstancom? Nje nema na istorijskoj pozornici još od 1309, kada se Vladislav oženio kćerkom jednog erdeljskog vojvode. Nema nikakvih vesti o tome da li je pre 1309. Konstanca umrla, ili je brak bio raskinut.

O Konstanci Morozini uopšte nema mnogo podataka. Veli se da je bila lepa, pomalo raskalašna, ali da je štitila mletačke trgovce i činila bogougodna dela. U palati Morozini u Veneciji čuva se njen portret, mada idealizovan, nastao stotinama godina kasnije, u XVI veku. Ostaje nam, naravno, i kovčežić s ribama. Uzgred, to što je čudna riblja relikvija navodno pronađena u Bešenovu potkrepljuje narodno predanje da je ovaj manastir izgradio kralj Dragutin. Verovatno ju je S. G. pronašao negde u Hrvatskoj posle rata, pošto su ustaše potpuno opljačkale Bešenovo 1942, a Nemci ga bombama srušili 1944.

Relikvijar je S. G. očigledno povezao s Konstancom Morozini iz dva razloga: zbog heraldike i natpisa. Ukoliko je postojala još neka indicija, o njoj nam nije ostavio traga u svom kratkom inventarskom zapisu. Grb bi zaista mogao biti porodice Moriozini: na zlatnom plavi pojas (ta čarobna jednostavnost i skromnost mletačke srednjovekovne heraldike dosegnuta je jedino u japanskim grbovima „monovima“). Drugi argument je natpis RE MOR. Videli smo, doduše, da Konstanca nije bila kraljica (regina), ali udala se za prestolonaslednika pa je natpis možda bio nada, anticipacija, pretenzija? Ili je, pak, nešto drugo u pitanju?

One ribe mi nisu dale mira. Jedne noći sam ih sanjao, onako mrke, drvenaste, bodljikave i usoljene, kako vire iz razvaljenog sandučeta, beče se na mene praznim očnim dupljma i šište: Šššta gledaššš šššljamu jedan! Ovo je strašššno!“ Onda su se razdvojile a, njihovi pipci su se okrenuli ka meni i počeli da me privlače. Nisam mogao da se pomerim, bio sam potpuno paralisan. Nemoćno sam se batrgao i u krevetu nehotice šutnuo mačku, koja me je vrlo trezveno i bez milosti ujela za nogu te sam se, srećom, probudio. San je bio strašan, a mačka me je s jastuka gledala prekorno. Nisam ni pokušao da joj objasnim.

Ali mačka je, kao i obično, bila ključ zagonetke. Posredno me je dovela do još jednog Morozinija. Čitao sam, naime, o čuvenim mačkoljupcima tokom istorije i naišao na dužda Frančeska Morozinija, znamenitog admirala iz XVII veka. Frančesko Morozini, izdanak iste porodice iz koje je potekla i Konstanca, bio je jedan od najsposobnijih pomoraca i ratnika Prejasne Republike. Komandovao je mletačkom flotom u Morejskom (Peloponeskom) ratu protiv Turaka 1685. i osvojio je za Veneciju gotovo čitavo to poluostrvo, što mu je donelo i počasni nadimak „Peloponeski“ (Pelopponesiaco). Tokom opsade Atine 1687. uspeo je, doduše, da sruši dobar deo Partenona, pošto je njegova precizna artiljerija pogodila Atenin hram u kome je bila turska barutana. Pokušao je, bezuspešno, da u Veneciju donese neke od srušenih partenonskih skulptura, ali je time samo pogoršao uništavanje hrama. Ipak je iz Grčke doneo u Mletke tri antička kamena lava koji se sada nalaze ispred Arsenala (uključujući i onog čuvenog iz Pireja, s runskim natpisom). Dužd je postao 1688. i do kraja života (1693) je ratovao s Turcima, lično učestvujući u borbama. Uvek se oblačio u crveno i nikada se nije ženio. Ali, imao je veliku ljubav – mačku, čije ime začudo nije zapamćeno, mada je neki s pravom zovu Dogaresa (što je titula za duždevu suprugu). Mačka se od Frančeska nije odvajala, a bila je s njim u svim bitkama i na komandnom mostu admiralskog broda. Sačuvan je njihov zajednički portret: Frančesko Morozini je, kako dolikuje ratniku, prikazan u oklopu, zaogrnut raskošnim crvenim plaštom, s duždevskim kornom na glavi, a pored njega na stolu sedi debeljuškasta riđe-bela mačka i zaljubljeno gleda u dužda. Postoji i službena verzija istog portreta, samo bez mačke. Kada je maca uginula, dužd ju je mumificirao (s pacovom između šapa, da se zabavi i na onom svetu). Bila je izložena u muzeju Korer, a sada je u venecijanskom Prirodnjačkom muzeju, u odeljku posvećenom kabinetima kurioziteta, u prilično nedostojnom društvu – pored lažne sirene i kokoške s tri noge.

Uspešan čovek kao Frančesko Morozini, razume se, imao je mnogo neprijatelja. Zli jezici su tvrdili da su za njegove pomorske pobede zaslužne mračne sile, da Frančesko i njegova mačka šuruju s đavolom, te da umeju vračanjem da parališu neprijateljske brodove. I ne samo to. U brojnim anonimnim prijavama, ubacivanim u zlokobne venecijanske „lavlje čeljusti“ (Boccha di Leone), pisalo je da se u Mlecima dobro zna da su se Morozini, još od davnina, obogatili nepošteno i magijom, uz pomoć riba koje mogu da pronađu zlato. Uostalom – kako piše u prijavi koja se još uvek čuva u venecijanskom arhivu – nije li baš jedan Morozini na prevaru ukrao neku relikviju od nemačkog viteza koji se vraćao iz krstaškog rata? Duh tog prevarenog viteza, zaista, još uvek pohodi lepo i zabito dvorište Morozina (Corte Morosina). U sred dvorišta je, kao i svuda u Veneciji, cisterna – bunar, a na jednoj od kamenih patera na zidu uklesane su, dabome, dve ribe!

Kockice su, konačno, počele da se slažu: Morozini, ukradene relikvije, magija koja zaustavlja brodove, ribe koje pronalaze zlato… Kako se nisam setio ranije? I to uprkos toliko jasnim snovima, koji su mi u lice šištali rešenje. Na ukradenom sandučiću Konstance Morozini nije pisalo Regina Morozini. Pisalo je REMORA!

 

 

Remora ili eheneis (echeneis) je čudnovata riba, poznata još u antici. Kratko ju je opisao Aristotel (pobijajući zabludu da ona ima noge), ali se o njoj najviše raspisao Plinije Stariji u svojoj Prirodnoj istoriji (knj. IX, 41; XXXII, 1). Remora je nevelika, dugačka svega tridesetak santimetara, i prilično je neugledna. Međutim, poseduje neverovatnu snagu. Kada se sisanjem, ustima, prilepi za brod, u stanju je, tako mala, da ga zadrži u mestu, uprkos najjačim vetrovima, olujama, strujama, jedrima ili veslanju. Plinije piše da je remora uticala i na tok istorije. Jedna ovakva riba zakačila se za pretorski brod Marka Antonija u bici kod Akcijuma, potpuno ga parališući. Na taj način donela je pobedu Oktavijanu. Slično se desilo i Kaliguli, čijih četrdeset veslača nisu mogli da nadjačaju jednu ribicu koja je zaustavila carsku galiju. No, time se ne iscrpljuju remorine moći. Korišćena je za spravljanje ljubavnih napitaka (da spreči „švrljanje“ ljubavnika i da učini da im veza bude stabilna i stalna). Takođe je bila omiljena kod trudnih žena, jer je mogla da zaustavi krvarenje i pomeranje ploda, tj. da obezbedi da on ostane u majčinom stomaku do porođaja. Jedna slična riba (ako ne i ista – murex), mogla je sve to isto, ali pride da još pomogne u traženju blaga. Ukolko se riba remora/eheneis/ murex usoli – veli Plinije – može da privuče i izvuče zlato čak i iz najdublje vode! Tradicija o remori očuvala se do današnjih dana na Sredozemlju, posredstvom srednjovekovnih bestijarija – knjiga o životijama. Love se uz pomoć trube – to je zvuk kome ove ribe ne mogu da odole. O remori su pisali mnogi, uključujući Isidora iz Sevilje, Frensisa Bejkona, Rablea, Džona Dona, Erazma Darvina i Borhesa. Opčinjavala ih je moć malog, da zaustavi veliko. U novije vreme utvrđeno je da se remore, ti neželjeni slepi putnici, ne prilepljuju ustima za domaćina (bilo da je to brod, kit ili ajkula), već posebnim organom na glavi u obliku kape (slične beretki). Remorina kapica sa sisaljkama, kako su utvrdili ihtiolozi, evoluirala je od leđnog peraja. Posebno je zanimljivo parenje remora, uz pomoć spleta cevčica kojima se ribe spajaju, ali koje obezbeđuju i uzajamno neutralisanje privlačne sile.

Zgodna ribica, nema šta! Pogotovo za ambicioznog venecijanskog admirala, ili mladu nevestu od koje se očekuju naslednici srpskog prestola. Kako i kada su Morozini stekli okultna znanja o remorama, i još važnije kako su uspeli da ih koriste, spada u domen spekulacija. Nesumnjivo su tu tajnu veštinu brižljivo krili i prenosili s kolena na koleno. Kako je počelo? Možda je relikvija koju je nečasni Morozini (onaj iz ukletog dvorišta) ukrao od nemačkog krstaša upravo bila usoljena remora, s posebnim, magičnim svojstvima? Doduše, venecijansko predanje kaže da je ukradena relikvija, koju je nesrećni vitez skrivao u balčaku svog mača, bila čestica Časnog krsta. Mogla je, međutim, to biti i remora, te da su Morozini naknadno pustili glasine o Časnom krstu, kako bi svoju krađu opravdali verskim razlozima. Krađa i prekrađa relikvija se u srednjem veku ionako smatrala za neku vrstu časnog sportskog takmičenja. Kako god bilo, Konstanca Morozini, u svom mirazu krajem XIII veka, u pozlaćenom okovanom kovčežiću, donosi u Srbiju par usoljenih remora (uhvaćenih i prepariranih u toku parenja, što im je verovatno davalo posebnu moć). Da li su joj pomogle? Ne znamo, verovatno nisu. Nema podataka o njenom i Vladislavljevom potomstvu, a on se ponovo oženio 1309. No, Frančesko Morozini je,, četiri veka docnije, umeo bolje da iskoristi drevnu i ezoteričnu porodičnu tradiciju upravljanja remorama, zaustavljajući turske brodove po Jonskom i Egejskom moru. Moguće je čak pretpostaviti da je bogatstvo Morozinijevih, dobrim delom, poticalo od moći usoljene remore da iz vode izvuče zlato.

Te noći sam ponovo sanjao ribe. Kao, ja u nekom dvorištu popločanom ciglama, svuda okolo zamandaljeni prozori, a u sredini avlije okrugla kamena fontana i u njoj ribice. Ali ne zlatni šarančići, već neke smeđe, duguljaste, s beretkama na glavama – remore. Jedna tamnokosa žena u dugačkoj, hermelinom optočenoj haljini, hrani ih mrvicama, ali neće da se okrene. Taman da joj vidim lice, kad shvatim da ono nije fontana, nego neka duboka i moćna voda, a da ja stojim do kolena u talasima, na velikim i, od algi zelenim i ljigavim, kamenim stepenicama. Oko mene su kuće, ono jeste Venecija, ali i nije. A voda hladna kao led, smrzoše mi se noge. „Samo da ne padnem!“ – mislim se u snu. Uto se probudih! Kroz prozor je duvala hladna košava, a mačka mi je odvukla ćebe s nogu i na njemu bezbrižno spavala.

*

Čitam ovih dana da je u Veneciji pokrenuta odlična građanska inicijativa da se monstruoznim kruzerima, od po trideset i više paluba, zabrani ulazak u Kanal Grande. Zaista, ako američke babe hoće da vide Veneciju, neka malo prošetaju, ne mora baš sve da im se servira u kabini. Toliki su to brodovi da zaklone i kupolu crkve Santa Marija dela Salute. Tim povodom, nađoh na internetu vest da je u junu 2007. (nepuna tri meseca posle krađe kovčežića s usoljenim remorama iz kolekcije S. G.) jedan od tih džinovskih brodova, s nemaštovitim imenom „Dijamant mora“, bio blokiran nekoliko sati na ulasku u Kanal Grande. Do Dogane je stigao, ali dalje ni makac, uprkos moćnim motorima s hiljadama konjskih snaga i remorkerima koji su mu pripomagali. Vratio se pokunjeno do Tronketa, a putnici su pretili da će se žaliti kompaniji. Nikada se nije saznao uzrok paralize broda.

 

Aleksandar Palavestra