WINNETOU od Mire Oklobdžije

Ma u redu, nije sramota, bila sam klinac, još sam išla u osnovnu školu, čitala sam što i drugi, zašto da ne priznam. Mislim na Karla Maya i Zane Greya. Jedva sam čekala vratiti se kući iz škole da mogu nastaviti slijediti “Jahače rumene kadulje” ili “Grmljavinu stada”. (Peć u mojoj sobi je bila napravljena od smedjih keramičkih pločica; radila je na drva.) Ali od svih njihovih likova najviše su me okupirali Winnetou, njegova sestra Nscho Tschi i vjerni prijatelj i pobratim Old Shatterhand. Mogla sam tako sjediti satima na stolcu sa knjigom u rukama, ali to nije bila neupitna lokacija; u stvari, lutala sam prerijom, sa obližnjeg brežuljka gledala vigvame u sutonu, išla na rijeku po vodu, nosila mokasine i, prije spavanja (dok su oko nas mirno tapkali konji ne obazirući se na zavijanje vukova u daljini), slušala priče o hrabrim ratnicima koji, pod zaštitom Manitua, brane naše prostore. I još mnogobrojnije, o mudrim vračevima koji mogu objasniti sve tajne svijeta. Mi, Indijanci, smo znali da je sve oko nas živo, da svako drvo, bizon, orao ili stijena ima dušu bas kao i mi. I bili smo svjesni koliko su važni snovi. (Kako reče jedan poglavica u nekoj drugoj knjizi, nađenoj kasnije ali usvojenoj i prije nego što sam je našla, dok sam jos živila u Winnetouovom plemenu, “Moji mladi ljudi neće nikad raditi. Oni koji rade ne sanjaju. A mudrost dolazi kroz san”.)
Moje pleme u Zagrebu živjelo je poprilično drugačije i nije bilo lako preskakivati iz svijeta u svijet. Da ih malo približim, upisala sam se u jahaći klub (u biblioteku sam već bila upisana). Bio je na drugoj strani grada, na Kajzerici, pored Save. Nama, novima u klubu, bila su namjenjena dva stara i mirna konja – Vesko (koji je bio crn, baš po mom ukusu) i Javor (jos veći, smeđi, veteran davnih utrka). Sjećam se mirisa štala, mog tate kako ponosno gleda moj prvi uspon na konja, nesigurnosti i straha koje je trebalo savladati, pa potom želje da se nastavi dalje. I naši učitelji jahanja su imali svoje mudrosti. Jednom je moja prijateljica pala sa konja (što se meni nije nikad desilo; nisam bila tamo dovoljno dugo). Nije stigla reči ni “Jao”, a već su je podigli nazad u sedlo, uz objašnjenje “Ako poslije pada duže ostane na zemlji, čovjek ima vremena osjetiti strah i bit će mu mnogo teže pokuđati ponovo”. Mislim da su imali pravo, što se tiče jahanja i ne samo toga.
U istom period sam morala poštovati i rituale kulture u kojoj sam slučajno rođena. Neki su mi bili prihvatljivi, drugi baš i ne. Na primjer, mrzila sam kad su me vodili na šišanje i to frizerki koja mi je uporno objašnjavala da će mi od toga kosa brže rasti. (Ta ista osoba, godinama kasnije, uvjeravala me, uz uvredljiv smijeh, da sam joj u to vrijeme vjerovala, ali to nije istina; sumnjala sam već tada, jako.) Poslije njenog tretmana izgledala sam kao dečko ili srednjevjekovni paž, a ne kao prekrasna Indijanka sa dugim pletenicama i životom punim avantura kakva sam, naravno, htjela biti.
Kosa mi je porasla tek kad sam krenula u gimnaziju i naučila biti neposlušna. Bila je duga, razdijeljena po sredini, kako je nosila Nscho Tschi ali nista manje slična stilu poštovanom od strane hipija. Nekoliko godina je prošlo od života u preriji i škole jahanja; sada sam već otvarala neka druga vrata i tražila novu literaturu. Bez obzira na to, sjetila sam se Winnetoua, sa nježnošću, u to kasnije vrijeme, jednog dana u prepunom zagrebačkom tramvaju. Upravo smo stigli na Trg Republike, narod se gurao prema izlazu koji je blokirao neki veliki, poprilično pijani putnik. Ljudi su se gunđajući probijali pored njega. Kad sam ja došla na red i zakoračila da izađem podigao je glavu, pogledao me sa neskrivenim gnušanjem i promrmljao: “Kao da nam nisu dosta svi ti crnci po gradu, samo su nam još Indijanci falili”. A ja sam mu se osmjehnula jer mi je prva pomisao bila “Konačno me netko prepoznao!”

Ilustracija: Fabio Divo

Apsurdno je ali istinito da me moj prvi susret sa ksenofobijom – razgalio. Još nisam znala koliko je stvarna, jaka i sveprisutna i da će mi, tokom godina, postati stalni izvor nerviranja i centralna tema rada. Tog dana u ZET-ovom tramvaju se nisam naljutila. To je došlo kasnije, zbog drugih pijanih i treznih napadača na crnce, Indijance, susjede…. Zbog svih onih kojima se nimalo ne sviđa Winnetouv vigvam iako ga nikad nisu vidjeli iznutra (vjerojatno baš zato).
Uvijek mi je bila bliska anarhistička parola “Moja domovina je cijeli svijet”. Zanimale su me, kao što je iz gornjeg jasno, razne kulture i njihovi konfuzni kontakti pa sam kasnije studirala sociologiju i antropologiju. Nije nimalo čudno sto sam se sjetila Winnetoua. Čitava zbrka oko nas, poznatija kao “realnost”, ima neke veze i sa njim i svime što se oko njegovog lika i djela dešavalo. Kao što sve ima veze sa svim drugim i pokazuje kako je svijet, uistinu, mali.
U periodu 1962-1969 snimljeno je o tom indijanskom poglavici deset njemačkih filmova (u koprodukciji sa “Jadran filmom” iz Zagreba sa kojim je surađivala moja mama). Lokacije su bile oko Plitvičkih jezera, u kanjonu Zrmanje, blizini Krke i Vrlike, ispod Velebita (od kud je bio porijeklom moj tata). Poglavica i ostali su govorili njemački, indijanski ratnici su bili Srbi i Hrvati iz Krajine. Ovog ljeta, u zaleđu Novog Vinodolskog i u Gorskom Kotaru, snimala se nova verzija. U njoj apaškog poglavicu glumi albanski glumac, a njegovu sestru meksička glumica. Statisti su, naravno, “naši”, ma što to značilo. A neke scene su snimljene u Guvernerovoj palači u Rijeci (“Povijesni i pomorski muzej”), gdje je bilo moje prvo radno mjesto… Što više reči? Haug

Kardiogram od Mire Oklobdžije

U Petrovoj ulici, kamo smo preselili iz Gundulićeve kad mi je bilo šest godina, živjeli smo u velikom stanu sa četiri balkona, na prvom katu. Ispod nas, u povišenom prizemlju, živjeo je veliki filozof Milan Kangrga. Kad me ekipa iz dvorišta prihvatila, igrala sam se i sa njegovom kćerkom Vesnom. Naravno, tada još nisam imala pojma kako će se s vremenom moj svijet (i svjetonazor) približiti onome moga susjeda. Tada (a ponekad i kasnije, na fakultetu) zvao me “Žaba”, ne znam zašto ali me nije smetalo. Bio je poseban, duhovit, glasan i temperamentan i tu se, s godinama, ništa nije promijenilo. Ja sam rasla i mijenjala se, iz šutljive klinke do studentice Filozofskog fakultete, polako ali sigurno sve glasnije i jasnije (oko prvog sam sigurna; što se tiče jasnoće, tu se nadam).
Iz Kangrginog stana ponekad su se mogli čuti zvuci užarene rasprave, iako je moj pod, nažalost, propustao samo vibracije glasova pa mi je sadržaj izmicao. Vjerojatno ga tada, u mojim njeznim godinama, ne bih ni razumjela. Drugim prilikama dolazili su do mene entuzijastični (iako često disharmonični) glazbeni uzleti. Činilo mi se da se malo popilo (što, gledajući iz današnje perspektive u ta davna vremena, nije bilo ni najmanje čudno). Članovi zbora bili su moji budući profesori – Rudi Supek, Ivo Kuvačić, Danko Grlić i, sudeći po snazi kakofonije, još poneki humanist. Što sam više odrastala dublje su me zanimali svi ti ljudi, njihovi razgovori, ideje, akcije. Kad sam dogurala do fakulteta mnogo štošta mi se objasnilo. Doznala sam za “Praxis” i Korčulansku ljetnu školu, ideale i prepreke, političke angažmane i njihovu opstrukciju. Vrlo brzo sam se počela osjećati kao kod kuće u društvu onih koje režim baš nije simpatizirao. Pozicije okrenute promjeni svijeta i osvajanju slobode, kritike i nemirenja sa jednoumljen bilo koje vrste mogla sam lagodno prihvaćati kao svoje….
Kangrga je pisao mnogo i dobro, u svakom slučaju – po mom ukusu. Tako je jednom zapisao: “Patriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju…nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija…..“ Nije čudo da su ga studenti i kolege voljeli i poštovali, a političari (u doba Jugoslavije kao i poslije) napadali. Mnogo njegove energije (kao i one pjevača iz „stana ispod“, a kasnije i moje i brojnih drugih prijatelja iz Zagreba, Beograda, Ljubljane) otišlo je na suprotstavljanje sterilnom odbijanju i proganjanju kojim su se zdušno (i plaćeno) bavili partijski pa zatim nacionalni vjernici, užasnuti od svega novog i progresivnog, utopijskog i hrabrog, drugačijeg, „ljevičarskog“. Kangrga je ostao svoj, sigurno umorniji ali nikad pripitomljen ili spreman na kompromise.
Budući da sam studirala sociologiju susjed mi je predavao tek početkom osamdesetih, na postdiplomskom. Najjasnije mi se urezao u sjećanje jedan dan na fakultetu, u auli punoj studenata. Ušao je svojim odlučnim i brzim hodom, noseći u jednoj ruci torbu a ispod druge nekoliko tomova iz sabranih djela Marxa i Engelsa. Uredno je složio knjige uz rub katedre, odložio torbu i rekao „Samo da bude jasno, optužuju me da ne poštujem Marxa i ne znam ništa o marksizmu. Ovo su moje knjige, sve pročitane i shvaćene…“. Nemam pojma koja je bila tema predavanja; sjećam se kraja sesije. Kangrga je ustao, okrenuo se prema crnoj školskoj ploči, uzeo kredu i nacrtao dugu, ravnu liniju. Onda je pogledao prema nama i rekao: „Kao sto vidite, ovo je linija. Kod nas oni na vlasti tvrde da je ispravan život onaj „na liniji“.“ Onda je napravio jos jednu, ovaj put valovitu liniju koja je išla ispod i iznad one ravne. Mi smo cekali rasplet dizajna koji je ubrzo uslijedio. „Nije potrebno biti doktor da bi se shvatilo. Ovo je kardiogram. Život je ispod i iznad ravne linije. Ravna linija predstavlja smrt.“
Mislim da među nama nije bilo nikog tko nije razumio, bar u tom trenutku, što misli filozof koji je, pred kraj života, 2001 (umro je 2008), napisao knjigu sa nezaboravnim naslovom – „Šverceri vlastitog života“.

Žaba

“Ja sam stranac koji putuje za Indiju”

Imam crno-bijelu fotografiju (koja je sa ostalima, kamerom ovjekovječenim mrvicama prošlosti, u kutiji u podrumu jedne kuće na sjeveru Evrope). No uz sebe, u sebi, imam jasno sjećanje na momenat kad je napravljena i što mi se pritom muvalo po glavi. Imala sam tri ili četiri godine. Sjedim tako na plaži ispred kuće u Podgori, sa nekim malim šeširom na glavi, a iza mene stoje baka i starija sestra i smješkaju se. (Mislim da je prisutan jos netko, ali se sad ne sjećam tačno.) U svakom slučaju, ja ne sjedim na žalu nego na leđima velike kornjače. Izraz mog lica se najbolje može opisati kao oličenje užasa i očaja. Znam da je kornjača živa. Ne mogu dočekati da me puste da ustanem pa da se kornjača može vratiti od kuda je došla. Svi ti ljudi oko mene su mi nerazumljivi i strani, zastrašujući. Sjećam se da su mi kasnije rekli da je kornjača otišla nazad u more. Ne znam da li je to bila istina. Sumnjam i danas.
Ali trenutak kad mi je postalo ozbiljnije i definitivnije jasno da baš i nisam nerazdvojiv dio grupe oko mene, poznatih likova i njihove međusobne plemenske povezanosti, došao je dvije-tri godine kasnije, u istom mjestu. Fotografski zapis ne postoji. U to vrijeme ulica između prvog reda kuća i plaže u ribarskom dijelu (gdje više nema plaže jer je napravljena marina, u stilu sa vremenom) još nije bila asfaltirana. Dizala se prašina kad bi netko prolazio i slijegala se na lišće smokava, na oleandere i velike palme. Ne sjećam se automobila iako ih je sigurno bilo, u novijem dijelu sela. (Valjda su dolazili makadamskim putevima ispod Biokova; jadranska magistrala je do Podgore stigla tek 63-e. Prije toga se putovalo, barem u slučaju moje familije, noćnim vlakom od Zagreba do Splita, pa velikim brodom koji se zvao “Njegoš” do Makarske, a onda malim vaporom do Podgore. Ili je “Njegoš” dolazio i do Podgore? Nije više bitno, u svakom slučaju je bio vrlo lijep. U povratku se put samo obrnuo, ali je tom prilikom prizor bio upečatljiviji i ispunjen melanholijom; dok su svi uvijek veselo čekali da brod stigne, isplovljavanje je bilo nešto posve drugo. Odlazili smo rano ujutro. Sa palube se dugo mogla vidjeti obala, plaže, poznate kuće, riva i brojni rođaci na njoj kako tužno mašu velikim bijelim plahtama. Uglavnom se radilo o rastancima na godinu dana, do slijedećeg ljeta.)
Toga dana, kad je sve postalo jasnije i teže, uzela sam iz kuće mnogo jastuka, neke sam zamotala da izgledaju kao zavežljaji (što je sve bio dio nekog, meni tada potpuno jasnog i pažljivo smišljenog plana) pa ostale rasporedila oko sebe i smjestila se ispod palme, okrenuta u pravcu mora. Ne znam kako sam se obukla; znam da je bilo nešto “drugačije” od svakodnevnog. Onda sam čekala. I bila sam već udaljena od prolaznika, ljudi koje sam viđala svaki dan, prije no što su mi se uopće priblizili. Ne znam od kuda je izvirala moja sumnjičavost prema njima, ali bila je neupitna. (Mozda je bila prekognicija; nekoliko godina kasnije neki su dobronamjerni ljudi u Zagrebu pojeli moga zeca kojeg su trebali čuvati preko ljeta. Ali to je druga priča.) Ispod palme u Podgori kao da sam znala što slijedi, pa sam se trudila izgledati i osjećati se sigurno i jako. Svako malo bi netko zastao, pogledao me znatiželjno, pomalo začuđeno iako dobronamjerno, i upitao: “E, mala, što tu radiš?”. Moj odgovor je bio uvijek isti: “Ja sam stranac koji putuje za Indiju.” Reakcije tih koji su prolazili pokraj mene su bile slične: zbunjeni, pomalo zabrinuti osmjesi, poput onoga kojim plemenita susjeda sažaljivo prihvaća nečije nenasilno ali autistično dijete. A ja sam bila sve dalje od njih, prilično mrzovoljna ali i razočarana što me nitko ne razumije. I sve sam se više osjećala kao stranac koji putuje za Indiju, bez obzira zašto (no sigurno s dobrim, iako još nejasnim razlogom, ili razlogom kojeg se sada ne sjećam), bez obzira gdje ta zemlja bila.
(Istine radi, treba dodati da još nisam stigla do Indije. Još uvijek putujem….)

Mira Oklobdžija

Dvostruki život

U osnovnu školu pošla sam 1965. godine. Moji roditelji smatrali su kako nema potrebe za čekanjem, pa iako sam navršila tek šestu, našla sam se u klupi. Nisam volela školu.
Moj unutrašnji život nije se od tada naročito promenio. Stalno sebi postavljam ista pitanja, upravo kao i u vreme kada sam se spremala za polazak u školu. Međutim, te 1965. godine bitno se promenio moj odnos prema društvu, prema javnosti. Prirodno su se podelili (da se više ne bi sastali) život koji sam smatrala svojom ličnom, svojom privatnom svakodnevicom, i ponašanje u zajednici. Čista gluma, a nadasve distanca preplašene osobe. Jer, do tada, živela sam prilično povučeno za jedno dete. Kretala sam se u uskom krugu porodice i najbližih prijatelja. Otac, majka, sestra, dve male prijateljice, Marina Petrović i Tanja Popović, kao i jedan dečak, Milan Stefanović. U dvorište sam, za razliku od moje starije sestre, prave razbojnice, retko odlazila.

Učiteljica Marija, bila je zaista dobra. Dopadalo mi se što je pušač. Žene sa cigaretom bile su mi simpatične. Ne znam koliko je mogla da primeti da me svaki dan hvataju grčevi u stomaku kada treba da pođem u školu, da mi je često muka, vrti mi se u glavi, da sam stidljiva preko svake mere, te da su deca prilično gruba prema meni. Svako nastojanje da se bude blag, bilo je osuđeno na propast. Ah, umalo da zaboravim, a možda i nije nevažno. Sve se to dešavalo u centru mog voljenog grada Zemuna.

Da sam živela u nekom sasvim drugom svetu, primetila sam već drugog školskog dana kada sam pogledala i u učionici, iznad katedre, ugledala veliku uramljenu fotografiju „druga Tita“. Slične fotografije krasile su i sve hodnike škole. Za njega sam znala sa televizije. I uopšte, ljudi su ga pominjali. Ali ne i u mojoj porodici. Ne na isti način i u jednakoj količini. Naime, svake večeri kada bi u osam sati počinjao dnevnik Televizije Beograd, tata bi se podbočen na sopstveni dlan upiljio u ekran. Njegove krupne i tamne oči kao da bi prekrila neka vrsta još mračnije senke. Gotovo svako veče, u osam sati kada je spiker već u prvoj rečenici, obavezno, pomenuo ime Josip Broz Tito, moj tata bi ozbiljno i bez srdžbe rekao: „Hohštapler.“ Ili: „Bandit.“
E sada možete da zamislite kakve sumnje obuzimaju dete od šest godina kada mu se u školi, kao najvažnija lekcija predaje nauk o tome da je „Tito“ naš najveći i najbolji drug, čovek nadljudskih veličanstvenih, zadivljujućih svojstava. Šta li to onda moj otac govori? Toliki je to bio košmar, da nikada nisam smogla hrabrosti da pitam tatu zašto kaže da je predsednik hohštapler i bandit kad učiteljica tvrdi potpuno suprotno. Pljuštali su sastavi o „Titovim“ pustolovinama. Sankanje u Kumrovcu i sl. Pojma nisam imala šta da napišem. Premda obrazovan i vrlo obdaren za pisanje, tata nije hteo da mi pomogne. (ograničavao se se na likovno i opštetehničko obrazovanje). Pomoć je stizala od komšinice, inače šefa personalne službe u Zemunskoj bolnici. Ona je dobro vladala biografijom J.B.T. –a. Njen zvonki smeh odjekivao je sobom dok je pisala ili mi diktirala sastave o dogodovštinama iz Kumrovca. Cepala se od smeha. I nije gasila cigaru. Tetka Gordana je tako postala neka vrsta mosta koji je spajao nepremostive razdaljine između tadašnjeg političkog vladajućeg mišljenja i privatnoig života porodice Ognjanović. Laknulo mi je. Shvatila sam da je mogućno da živiš relativno mirno i povučeno, a ne obazireš se na političko mišljenje većine. To je čak doprinosilo snazi usredsređenosti koju sam usperila prema knjigama i muzici.

Više puta je moj unutrašnji mir bivao grubo prekinut. Jednom, kada me je direktor osnovne škole koju sam pohađala (inače ozloglašeni i strogi nastavnik matematike) pozvao u kancelariju. Pretećim glasom, saopštio mi je da smo moja porodica i ja viđeni u blizini jedne zemunske crkve baš na Veliki petak. I da poručim roditeljima da se to više ne ponovi. Tresla sam se od straha. Kada sam se usplahirena vratila kući, mama me nije ni saslušala, a tata se samo nasmejao. Očigledno, nisu se plašili. U stvari, pet para nisu davali. Stvarno, pop Laza bio je daleko simpatičniji od nastavnika matematike. To me je ohrabrilo.
Nastavila sam da vodim dvostruki život. I u gimnaziji, na studijama, kada sam se zaposlila. Radila sam u kulturnoj rubrici lista „Politika“. Doduše, tu je teško bilo ne obazirati se na politička zbivanja. Ipak, upiljila sam se u muziku, a to je bila zaista olakšavajuća okolnost. Što me je vladavina Slobodana Miloševića više nervirala i onespokojavala, to je moje istrajavanje i insistiranje na tome da dvostruki život sprovedem u delo (s tim da onaj društveni provodim u nekoj vrsti letargije, a živim samo privatno) bivalo sve grčevitije. Kada sam bila sigurna kako sam oko sebe i sopstvene porodice napravila neku vrstu neprobojnog bedema, počelo je bombardovanje. Dakle, ne može se baš sasvim skloniti od politike. Pokajala sam se i osećala grižu savesti. Koliko sam samo bila naivna! Trebalo je da znam!
Preživeli smo bombardovanje. List „Politika“ bio je „oslobođen“. Kada sam videla da se na rukovodeću pozornicu penju i oni koji su još u broju od 5. oktobra 2000. godine objavljivali ratne pokliče, opet sam ugasila dovod kiseonika u javni, društveni život. Novi bedem. Pobegla sam u „Zabavnik“. Sve zajedno sa zidom oko sebe! Shvatila sam posle izvesnog vremena da mi je i tu potrebna boca sa kiseonikom, pa sam napustila i zabavničko okruženje, sve dublje se povlačeći iz javnosti.
Kao prekaljeni humorističar primam i danas žalbe prijatelja i poznanika koji smatraju nesnosnim život pod vladavinom političara koji su užasni, glupi a nepošteni, koji nam vređaju inteligenciju i dostojanstvo. Mislim: ljudi, tako živim od kako znam za sebe.
Možda će se neko pitati šta je bilo sa odlaženejm u crkvu na Veliki petak? Kada smo prijateljica i ja ušle pre nekoliko godina u crkvu, jedna žena nas je ljutito upozorila: „Ne smete nikako da stojite sa desne strane za vreme liturgije. Tamo su muškarci. Žene moraju da stoje s leve strane!“ Prijateljica i ja smo se samo pogledale i ostale na desnoj strani. Budući da je novinar još uvek živeo u meni, već sutradan sam pozvala igumaniju jednog pravoslavnog manastira i pitala u čemu je stvar. „To je samo profilaksa na kojoj insistiraju bivši komunisti“, glasio je odgovor.

 
Mirjana Ognjanović

Most

Nemam pokraj sebe fotografiju na koju sam mislila ovoga ljeta. Ali imam mnogo adresa. U Trstu, gdje sam najćešće, nisam legalno prijavljena. U Zagrebu, kamo odem ponekad, na nekoliko dana, primam pozive na glasanje u stanu jedne prijateljice. U Podgori sam legalno ali gotovo nikada fizički. A u Hagu, gdje je većina mojih kutija, živi trenutačno jedna pristojna familija iz Indije. Kutije su u podrumu i u jednoj od njih je i ta fotografija iz Mostara. Budući da sada ne mogu do nje dodala sam ovdje drugu, napravljenu u augustu ove godine, na istom mjestu. Istina, u ovom slučaju je “isto mjesto” poprilično relativan pojam i može se prihvatiti isključivo ako se “mjesto” odredjuje udaljenošću od okolnih koordinata i hologramima iz prošlosti, a ne kamenom na kojem netko stoji. (Na toj, novoj fotografiji nisam prisutna ispred nego iza kamere.)
Bio je kraj ljetnih praznika, prije vise od četrdeset godina. Na povratku iz Podgore za Zagreb zastali smo u Mostaru i, naravno, prošetali mostom i popili kahvu na njegovom rubu. Bila je paklenska vrućina, kako to češće biva u dolini Neretve. Mislim da me to tada nije mnogo smetalo. Na fotografiji smo moja sestra i ja, obje u nepristojno kratkim haljinama, s rukama podignutim u zrak i poprilicno blaziranim izrazima lica osoba koje se prave da im nije neugodno pozirati na javnom mjestu. I bile smo obje bose. Kad je fotografija napravljena, mojoj mami je prišao jedan mlađi lokalni promatrač i pitao “Gospođo, a zašto su one bose?” Na odgovor da je razlog u besparici on je, neuvjeren ali dobronamjeran, zaključio “Nije zato, nego zbog mangupluka”. Sjećam se da je kamenje starog mosta bilo prevruće za šetnju bez sandala no, u svakom slučaju, bio je to jedan od onih dobrih dana koji ostaju.
Znala sam da su sagradili jos ljepši i stariji most. Kad sam ga prešla ove godine u avgustu nisam bila bosa pa sad ne znam da li je taj ljepši kamen jednako vruć kao što je bio onaj na kojem sam stajala jednom davno, kao mangup po ubjeđenju.

Mira Oklobdžija

DŽO

Godine 1979. Džo i Kazmir su, kod mene, u Detroitu, gde sam tada živeo, proveli, ako se ne varam oko mesec dana. Svi smo se družili u majčinoj (Zora) i očuhovoj (Edmund) kući blizu Univerziteta. Kućevlasnici su bili na odmoru, verovatno, na moru (našem). Uzgred, reći “naše more“ (“Mare nostrum,“ kao što su govorili Rimljani) golemi je pleonazam, jer drugog mora nema. Kazimir i Džo su se odmah ukopili u boemski kontekst univerzitetske kolonije, gde se svakodnevni život odvijao po logici šaha i razgovora o svačemu. Činilo mi se da su u taj svet bili upućeniji od mene, iako sam tu već bio starosedelac. Kazimir i ja smo, naravno, neumorno razgovarali o književnosti. Sećam se razgovora o Bledoj vatri (Nabokov), roman koji sam pročitao mnogo kasnije. Tada sam, verujući da sam pronašao protivotrov za američku intelektualnu indoktrinaciju i sistematsko zaglupljivanje, kojima sam neprestano bio izložen kao nastavnik engleskog na Univerzitetu, manijački čitao knjige na francuskom, pogotovu filozofiju i muzikologiju. Na primer, baš sam čitao poljskog muzikologa Stefana Jarocinskog. U knjizi o Debisiju mi se naročito dopao jedan poetski citat: definicija muzike, koju je autor našao u knjizi Istorija muzičke drame (Histoire du drame musical) francuskog teozofa Eduara Širea (Edouard Schuré). Tu sam knjigu kasnije našao, ali me je razočarala, kao što me je razočarala cela tradicija u koju spada teozofija. Kazimir i ja smo, kao nekad, izmišljali teme za buduće priče. Najviše mi se dopao “Hotel Hajdeger” (Kazimirov prilog), u čijim cevima za vodu su proticali “bitak,” “tubitak” i razni drugi “bitkovi.“ Tu ideju je—ne znam kako!—veoma uspešno plagirao Vejn Kostenbaum (Wayne Koestenbaum) u svojoj knjizi Hotelska teorija (Hotel Theory), objavljenoj 2007! Džo, Kazimir i ja smo prilično razgovarali o Americi, koja nam uopšte nije bila jasna. Meni nije ni dan-danas. Na primer, Džo se čudio što kelnerica u restoranu sa mnom razgovora kao da se odavno poznajemo. Normalna reakcija na nenormalno ponašanje. Kazimir je, mnogo bolje i konciznije nego Frojd, Ameriku definisao kao “Mars.“ Međutim, u krugu prijatelja Jevreja, sve nam se činilo normalnije. Moja supruga Kristin je tada radila za jednu jevrejsku kliniku. S jednim od lekara (Artur) smo još uvek prijatelji. Sećam se razgovora, u kojima je Kazimir učestvovao s velikim interesovanjem, o religiji, o Arturovom rabinu. Artur i ja vodimo te razgovore dan-danas. Kad sam juče čuo da je Džo umro, pala mi je na pamet sledeća misao: “Budućnost je carstvo smrti.“ U stvari, budućnost i smrt su identični. Toliko o “svetloj” budućnosti, o kojoj nam danonoćno bulazni neokapitalistička propagandna mašina. Ima li čega besmislenijog od smrti? Ima! Još je besmislenija rečenica: “Smrt je besmislena.” Najbolju definiciju smrti sam čuo, verovatno 1969. godine, u neko doba noći, u stanu na Novom Beogradu, od našeg druga Bubeta Rakića: “Smrt je nekontrolisano stanje.“

Zoran Minderović

Ovo je fotografija od 21. juna 2015. u stanu Đorđa Stojanovića. Osetio je prve simptome bolesti, ali je i dalje bio vedar i pun optimizma. Na fotografiji su, s desna na levo: Džo, Saša, Seka i Kaza. Fotografisala Sonja Stojanović.